SVAROG
STARIBOG SLAVENSKIH PREDAKA
TVORAC SVIJETA

U MITOLOGIJI SLAVENA obuhvaćene su drevne priče o legendarnim slavenskim božanstvima i vjerovanjiina davnih naših predaka, koje su predajom prenošene od najdavnijeg doba i vode svoj korijen još iz daleke prapostojbine. Na ogromnim prostorima koji se rasprostim između Crnog mora i Baltika, kroz tisućljeća sačuvao se spomen na život i običaje Slavena u davno minulim vremenima. Mi tu predaju nazivamo mitovima. Mitovi nam uglavnom govore o svemu onome što su ljudi u ona davna vremena vjerovali o svemoćnim silama prirode i o zamišljeniin natprirodnim bićima.

Većina mitova je proistekla iz motrenja prirode i njenih stvarajućih ili razarajućih sila koje se — po živoj mašti starih naroda - pričinjalo kao da su to djela nekih moćnih božanskih bića. Po tome su nastala štovanja boga Sunca, boga Gromovnika, boga Vulkana, Daždboga, božice Venere itd. Po pričama arijskih naroda proizlazi, da začetnika mitologijskih pojmova treba tražiti u svijetlom nebu, jer sunčano nebo daje život svemu u prirodi. Čovjek, osjećajući dar života svoga, počeo je zamišljati da je svijetlo Sunca božanstvo koje omogućuje život svirn živim bićima, kao i bilinstvu na zemlji.

U davnoj prošlosti zamišljali su ljudi da je i cijeli zemaljski svijet stvoren silom nekog svemoćnog bića. Ta je zamisao zahvatila skoro sve stare narode, o čemu nam svjedoče mitovi Egipćana, Sumerijaca, Bahilonaca, Asiraca, Perzijaea, Indijaca, Kine, Japana, Inka, Germana, Slavena, a osobito mitovi Grka i Rimljana. Da kult Sunca potječe iz najstarijeg arhajičkog doba potvrđeno je arheološkim iskapanjima na svim kontinentima svijeta a također i analognim religijama starih naroda, kao i mnogobrojnim svjedočanstvima kroz folklor.

Kult ovog božanstva neba i Sunca bio je raširen kod istočnjačkih naroda, a preko ovih dospio je i do Slavena, gdje je dobio ime SVAROG ili SVARUN, po imenu staroindijskog Svarga ili Varuna. Prema grčkoj mitologiji prvi gospodar svijeta bio je bog Uran (Uranos). Međutim, Grci su imali još jedno božanstvo istog značenja: boga Zeusa. Središte genealogije grčkih bogova bio je Zeus »otac bogova i ljudi«, dok su bogove italskih naroda (iz predrimsbog doba) predstavljali same prirodne sile. Kasnije, kad su Rimljani sa grčkini susjedima došli u mnogostran duševni dodir prihvatiše i ohi grčke nazore o biću bogova i prenesu mitove na svoje bogove i božice, koji su bili po znamenju jednaki grčkima.
Ulogu grčkog Zevsa, kao »oca bogova i stvaraoca svijeta« dobio je kod Rimljana bog Jupiter; od grčkog boga Aresa postao je rimski Mars, od grčke božice pobjede Nike - Viktoria, od Artemide - Diana, od Erosa - Amor, od Helija - Sol, od Selene - Lima, od Hermesa - Merkur, od Urana - Uranija, od Afrodite - Venera, od Posejdona - Neptun, od Hefesta - Vulkan itd.

Suprotno Rimljanima, koji su mitsko bogoštovje preuzeli od Grka, Slaveni se nisu oslanjali niti na grčku, niti na rimsku mitologiju, već su individualno stvarali svoj vlastiti krug - slavenskih mitskih likova. Jedinu iznimku činilo je ime praboga Svaroga, koje su ime Slaveni pozajmili po Svaruni iz staroindijskog mita, koji se na sanskrtskom naziva »Svarga« i »Varuna«,
Stari su Slaveni vjerovali, da cijelim svijetom upravljaju božanstva za koja su držali, da imadu ljudsku priliku i ljudske osobine. Uglavnom im je vjera bila obožavanje prirodnih sila. Istočni su Slavoni obožavali nebo pod nazivom Svaroga ili Svaroha, kojega je jedan oblik bio DAŽDBOG, a pored toga štovali su boga Peruna.

Po ruskoj predaji najviši je bog bio Perun, koji izbavlja zemlju od suše gromovima, on se nazivao u starije doba, također Svarog, to jest svijetli bog, pa su ga zvali i Daždbog. Drevni Poljani, Ukrajinci i druga prikarpatska plemena, a među ovima i Hrvati, pored svojih ostalih božanstava osobito su štovali stariboga Svaroga, smatrajući ga tvorcem neba i zemlje. Držali su da je on najsilniji bog i praotac svih dugih bogova, pa su mu podizali u svojim naseljima svetišta i kultna mjesta u šumarcima, gdje su postavljali njegove kipove i prinosili žrtve, a nazivali su ih svetim gajevima. Između ostalih bio je i u staroslavnom gradu Kijevu podigrmt čuveni »Kijevski Gaj« kao i veličanstveni hram posvećen Svarogu i drugim slavenskim božanstvima.

Prikarpatsko svetište Svaroga i Svarožića

U staroj istočnoslavenskoj mitologiji spominju Svaroga kao boga kovačkog umijeća, a njegove sinove Dažboga za boga sunca, te Svarožića za boga ognja i zadružnog ognjišta. Po tom bi slavenski mit o Svarogu bio analogan grčkom mitu o Hefestu. Polapski su Slaveni štovali Svaroga za vrijeme prije pokrštavanja, kao boga Sunca i Dažboga koji donosi kišu. Stari Južni Slaveni su i poslije dolaska na jug, štovali sunčanog boga Svaroga, kao izvor svakog dobra na zemlji koji sve obasjava blagotvornom svjetlošću svojih životnih i toplih zraka.

Kult Sunca nastavljao se i za vrijeme kasnog srednjeg vijeka, i zadržao centralno mjesto u religiji slavenskih naroda, tako da o tom svjedoči jedno od glavnih imena boga, zajedničko mnogobrojnim Slavenima istočnim i zapadnim, a isto tako i kod Južnih Slavena bio je to bog Sunca svjetlosti i vatre (tj. topline) Svarog. U različitim obredima uz žetvu, na primjer, u Poljskoj bio je običaj, da se zaklinje ili nešta obećaje dižući ruku prema nebu i suncu, i pri tom zaželi dobar urod. Taj se običaj sačuvao sve do kraja srednjeg vijeka i još nedavno poljski, ukrajinski i bugarski seljak pozdravljao je rađanje dana dubokim naklonom i jednom određenom molitvom. Opet negdje se bacilo pregršt zrnja prema nebu da bi privuklo zaštitu bogova. O sličnom žetvenom obredu svjedoči i arapska priča iz 9. stoljeća.

HIMNA SUNCU
Zvijezda na nebu plovi nebeskom pučinom,
Pučinom burnih vala — zemaljska lađa brodi!
Ko zvijezdu nebom vodi — to nama nije znano;
Al' morem zemaljskim lađu — nebeska zvijezda vodi
(V. A. Žukov: ZVIJEZDA I LAĐA)

Postoje još dva svjedočanstva koja potvrduju, da je božanstvo Sunca i vatre posjedovalo osobine najuzvišenijeg boga ili glavnog, ali ova dva obavještenja su rastavljena razmakom od šest stotina godina, a područja udaljena tisućama milja jedno od drugoga. — Jedno je od Prokopija od Cesareje, i datira iz polovine šestog stoljeća, drugo je zahvaljujući ljetopiscu Helmoldu iz krajine Hollstein niže Danske i potiče iz druge polovice 12. stoljeća.

Ta svjedočanstva se odnose na Slavene: Među raznim božanstvima kojima oni (Slaveni) posvećuju polja i šume, kojima pripisuju radosti i muke u životu na ovome svijetu, oni vjeraju da je samo jedan bog na nebu, a on zapovijeda ostalima. On se brine samo za nebeske stvari. Drugi bogovi proizlaze od njega i svaki vrši svoje dužnosti, a svaki od njih je utoliko moćniji što ga bliže srodstvo spaja s glavnim bogom.

Vjerovanje u tog boga rezultiralo je iz skupa shvatanja izražavajući divljenje, strah, ljubav prema nekim znacima bliskim, ujedinjujući manifestacije neba, sunca i vatre. To simboličko jedinstvo podržava različite funkcije i malo netačno određene, naročito u slučajevima, gdje se je radilo o podjeli kompetencije tolikih božanstava, čija područja aktivnosti se podudaraju više ili manje.

Drevni Slaveni promatrajući u životu postojanje promjene — dan i noć, ljeto i zimu, obilnu žetvu i nerodicu počeli su vjerovati da je to sve djelo dvije vrste bogova, dobrih i zlih. Među dobrim bogovima na prvom mjestu bijaše Sunce, kojemu su dali ime Svarog. a nazivali ga i Dajbogom i Daždbogom. Njega su najviše štovali, jer je od njega dolazila svjetlost i toplina, i jer je on izvor svakog dobra.

Ime boga Svaroga sačuvalo se u svih slavenskih naroda, a nazivali su ga i Svaroh, Svarun, Prabog, Staribog, Višnjibog, Daždbog, Dajbog. -Opet ime Svjetlobog i Dobribog, to su u jezgri i nazori pradavnih Hrvata, koji su u Svarogu gledali Sveboga koji je stvorio svijet i ljude i sve dobro na svijetu.
Naši povjesničari Šišić, Nazor i dr. tumače, da su Južni Slaveni i poslije doseljenja štovali Sunce po imenu Dajbog i Daždbog.

Kamena statua (2.24 m) na kojoj je prikazan lik boga Svaroga s dva lica.
Ovaj kip je pri koncu prošlog stoljeća pronađen u okolini Holzerlingena u S. R. Njemačkoj, a nalazi se u Zemaljskom muzeju u Stuttgartu.
—
Statue s dvostrukim naličjem predstavljaju naročitu osobitost u oblikovanju starih slavenskih božanstava, kao što su Triglav s tri, i Svantevid s četiri glave.
Slično je i lik boga Svaroga kod Zapadnih Slavena prikazan s dvije glave tj. s jednim licem s prednje strane, i drugim odzada. Posebno, na ovom spomeniku ističe se rog na glavi, kao znamen Svaroga.

Iz navedenih podataka vidimo, da se Svaroga štovalo ne samo na slavenskom Istoku i Jugu, nego i kod Slavena na zapadnim stranama, često i pod imenom BIJELBOGA.
Pored svjedočanstva iz starih kronika, to se u novije doba potvrđuje još i arheološkim nalazima vrijednih spomenika starog bogoštovja Slavena.
—

SITUACIONI PLAN NALAZA SLAVENSKIH SPOMENIKA
U RIJECI REGNICI KOD BAMBERGA

Za vrijeme svoga vladanja (623—658. god.) češki vojvoda Samo vodio je česte borbe s germanskim susjedima, a češki ljetopisac Kuzma opisao je provale Karla Velikog (768—817. god.) u slavenske zemlje, gdje su franačke vojske u Češkoj, Saskoj i Turingiji palile i uništavale slavenska sveta mjesta i hramove.

Stoljeća kasnije, ljetopisac Herbord spominje Otona Bamberškog, biskupa i misionara, koji je djelovao na pokrštenju Slavena. Sigurno je i u tom razdoblju dolazilo do ništenja slavenskih svetinja, koje su neprijatelji odvlačili i bacali u rijeke.



Samo tako se može protumačiti, kako su ova tri ogromna monolitna spome-nika s isklesanim likovima slavenskog božanstva SVAROGA mogla dospjeti na dno rijeke Regnice, gdje su prilikom regulacije ove rijeke kod grada Bamberga pronađeni i izvađeni.
—

IZ STARODREVNIH PRIČA O SUNCU
U poljskoj narodnoj pripovijetci sunce se vozilo u dijamantnim kolima sa dva točka, u koja je bilo upregnuto dvanaest bijelih konja sa zlatnom grivom. U predjelima Lužica i Češke Sunce je bio mlad kralj i živio je u kraljevini svjetla i sjedio na zlatnom prijestolju. Sa strane su mu stajale dvije krasne djeve Aurora jutra (ZORA) i Aurora večeri (DANICA). Tu je bio i sunčev »ćelavi ujak« stari Mjesec.
U ruskom folkloru Sunce je posjedovalo dvanaest kraljevina, dvanaest mjeseci. On je živio u unutrašnjosti solarnog kruga, dok su njegova djeca živjela na zvijezdama. Njih su služile »sunčane kćeri«. One su ih pazile i pjevale im zlatne pjesmice.
—

MNOGI SU STARI NARODI IZVODILI IMENA SVOJIM VRHUNSKIM BOGOVIMA PO IMENU INDIJSKOG SVARGA I VARUNA

Kao što je prethodno spomenuto, ime praboga Svaroga potječe iz staroindijskog mita. U imenu Svarog krije se sanskritska riječ svarga, što znači nebesko sjajilo ili svjetlost, a u prenesenom značenju i mudrost. Iz toga slijedi da su svjetlo i mudrost simboli praboga Svaroga.

Prema imenu Svarog većina je starih naroda izvodila imena svojih vrhunskih bogova. Po nazivima Svarga i Svarun nastala su slična imena za božanstva drugih naroda, tako npr. kod Slavena Svarog i Svarun, kod starih Indijaca Varuna, kod Iranaca Zaruana, kod Grka Uran ili Uranos, na latinski Uranus, kod Bugara Svaro ili Uran itd.

SVARGA ili VARUNA staroindijski bog svjetlosti i Sunca jaše na Makara zmaju

Od staroindijskog Varuna potječe i njegov znak svastika, pradavni simbol svjetla, pa je Varuna - Svarun bog tvorac svemirske svjetlosti. Prvobitna svastika bila je opisana krugom, prikazujući simbolički sunčanu ploču kao kolotur. U biti je svastika označavala pradavne obožavatelje svjetla, tj. sunčane narode.

I staroindijske svete knjige „RIGVEDA" ukazuju na Svarunovo stvaranje svijeta:
»Svarun zemlju od nebesa podijeli i razmaknu,
Nebo sjano razapeo u visine beskonačno, Odvojio
širom zemlju od zvjezdanog neboshoda.«

Prema vjerovanju slavenskih pređa staribog Svarog je bio tvorac svijeta; stolovao je na prijestolju vječnosti, a stan mu je bio na najistaknutijem mestu svemira u presvijetlim Vidoivim dvorima. Slaveni su prijestolne Svarogove dvore prozvali Vidin - gradom, jer su vjerovali, da ga vide na vrhu »Svjetskog stabla« na sedmom neboshodu iznad Svitogorskih dvorova.

O svjetskom stablu, koje su još zvali i stablo svjetlosti, pričaju svi narodi, a spominje se u starodrevnoj pjesmi:
Svarog šalje tri goluba,
Da zarone u dubine,
Da zagrabe crnog pijeska,
I da stvore crnu zemlju.

Kad još svijeta nije bilo,
Svjetsko stablo tad bijaše.
Iz mora je grane svilo,
Do nebesa dopiraše.

Stari Slaveni su vjerovali da je Svarog iz svoga bijelog Vidin-grada ravnao svijetom i da je vrhovni sudoc, koji sve vidi i znade. Stoga su ga i zvali imenima Svevid i Sveznadar. Kao vrhovni sudac staribog Svarog sudi i rasuđuje: dobro i zlo, krivo i pravo. Prirodne nepogode tumačili su slavenski pređi kao kaznu za neposluh i za nepoštivanje pravde i zakona.

Staribog Svarog štovan je i kao slavensko božanstvo pravde. U blizini većih naseobina postojao je sveti gaj posvećen bogu Svarogu. Ovdje ispred kipa, u sjeni stabala Slaveni su održali svoje sudove i izricali pravdu. Svako područje imalo je svoje svetište, kojemu je na čelu bio svećenik ili žrec.

Kasnije se kod Slavena proširio mit i na Svarogove potomke »Svarožiće«. To su bili božanslvo Sunca Svantevid, gromovnik Perun, bog kiše Daždbog, božica praskozorja Zora, božica Venere Danica i dr., te napokon i bog mladog Sunca Svarožić.
Po shvaćanju Slavena, SVAROG je nebo, otac svih drugih bogova. Kad bi se drevni Slaven obraćao molitvom Nebu govorio bi: »Nebo ti me vidiš-« — »Nebo ti me čuješ!« On je nebo zamišljao kao boga, kao uzvišeno biće. Kasnije kad su štovali stara božanstva u ljudskom liku, Slaveni su personificirali nebo kao boga SVAROGA, što znači boga svjetlosti. Nebo (Svarog) je rodilo dvoje djece: Sunce - zvano DAŽDBOG i Vatru - koju nazvaše SVAROŽIĆ, tj. sin Svaroga.

Prema slavenskim mitovima i legendama, Sunce je živjelo na Istoku u zemlji vječnog ljeta i obilja. Tamo je imalo zlatnu palaču iz koje se svakog jutra pojavljivalo u svojim blistavim kolima. Ta kola su vukli bijeli konji koji su disali vatrom da bi prešli nebeski svod.

Neki slavenski mitovi su prikazivah dnevno kretanje Sunca po nebeskoj sferi kao promjenu u njegovoj dobi: Sunce se rađalo svakog jutra kao krasno dijete, doseglo starost o podnevu i uveče bi umiralo poput starog čovjeka. Drugi slavenski mitovi daju antropomorfnu (čovjekoliku) interpretaciju odnosa između Sunca i Mjeseca. Iako je ime Mjeseca (Mesijat) muškog roda, mnoge legende ga prikazuju kao mladu ljepoticu s kojom se Sunce vjenča na početku ljeta, napušta je u zimi i opet joj se vraća u proljeće. — Božanstveni par Sunce i Mjesec rodio je zvijezde.

Međutim postoje i mitovi u kojima je Mjesec muž, a Sunce njegova žena. Jedna ukrajinska pjesma govori o nebeskom svodu, »velikoj palači« čiji gospodar je svijetli Mjesec sa svojom ženom Suncem i njihovom djecom Zvijezdama. I danas neke slavenske pjesme upućene su »lijepom malom Mjesecu«. — Neki junak ukrajinske pjesme—legende obraća se »malom Suncu«: »Bože, malo Sunce pomozi meni, čovjeku!«

Sunce-bog Dažbog, božanstvo svjetla, pobjednik mraka i bijede postao je sinonim sreće. On je bio sudac. Nagrađivao je zaslužene, a kažnjavao zle. Slaveni iz prikarpatskih predjela kad nekom zaprijete, kažu: »Nek te Sunce pogubi!«.

A hrvatski seljak, kad mu netko što krivo učini, pa je srđit, on izgovara riječi: »Neka Sunce izvrši svoju osvetu nad tobom!.«
Vjera se starih Slavena dovodi i u vezu s vjerom Iranaca. Prvi istraživači praslavenske davnine zapazili su da je osnova vjerovanja i vjerskih koncepcija u starih Slavena preuzeta iz iranskog »dualizma« — suprotnosti svjetla i tmine, po čemu je nastao mit o dobrim i zlim bogovima. Čini se da su iranska vjerovimja djelovala na slavenske prapretke koji su živjeli u doba prvog svog formiranja u iranskom krugu i upoznali kult iranskog boga AHURA MAZDA, gospodara čiste svjetlosti i neba kao i njegovog suprotnika boga mraka AGRO-MANYIJA (Ahrimana).

Iz te elementarne suprotnosti nastala su božanska bića: BIJELOBOG i CRNOBOG koji su nađeni među zapadnim Slavenima. Staribog slavenskih predaka SVAROG poznat je posebno i po imenu BIJELBOG - Dobribog, za koga su Slaveni znali jos od najdalje davnine, a to nam posvjedočuju najpoznatiji i najpouzdaniji ljetopisci. Već u 6. etoljeću Prokopije od Cesareje zabilježio je u svom djelu »De BELLO GOTHICO«, da su Slaveni štovali jednog boga i da je to bio »Dobri -Vidovni bog«.

I Sinapius u svojim zapisima potvrđuje u svoje vrijeme Prokopija, te veli, da se stari Slaveni klanjaju jednome bogu stvorcu svijetla i svijeta. Tako je i kroničar Helmold u 11. stoljeću pisao o sjeverno-zapadnim Slavenima, da su vjerovali u jeđnoga nebeskoga boga stvoritelja svjetlosti i svemira, i da su to božanstvo slave neki preci iz daleke prapostojbine s Istoka na Zapad prenijeli. Kod Istočnih Slavena spominje ga i ruski ljetopisac N e s t o r.

SVAROG
IZVORNA IZVJEŠĆA — DOKUMENTACIJE — SVJEDOČANSTVA

U pričama svih azijskih naroda pokazuje se, da začetnika mitologijskih pojmova treba tražiti u svijetlom nebu, jer je u njemu izvor svega što je između neba i zemlje i na zemlji. Sunčano nebo dalo je život svemu u prirodi i čovjek osjećajući dah života svoga, prođahnuo je maštom svojom da je svjetlo sunca božanstvo hoje omogućuje opstanak čovjeka, bilinstva i životinjstva.
Po mišljenju većine mitologa slavenskih zvalo bi se to božanstvo SVAROG.
(Tade Smićiklas: POVIJEST HRVATSKA — Zagreb 1882)
—

Kult Sunca, koji potječe iz najstarije antike nastavljao se za vrijeme kasnog Srednjeg vijeka, zadržao centralno mjesto u religiji slavenskih naroda, tako da o tom svjedoči jedno od glavnih imena boga, zajedničko mnogobrojnim Slavenima istočnim i zapadnim: to je bog Sunca, Vatre SVAROG, od koje je riječi izvedeno ime Svarožić.
Ta konstatacija je potvrđena arheoloskim tragovima navedenim prije i analognim sa religijama drugih naroda indoevropskih i napokon mnogobrojnim svjedočanstvima kroz folklor.
(Librairie Larousse: MTTHOLOGIE SLAVE — Paris 1963)
—

Stari su Južni Slaveni vjerovali, da cijelim svijetom upravljaju božanstva za koja su držali, da imadu ljudsku prliku i ljudske osobine. Uglavnom im je vjera bila obožavanje prirodnih sila. Pored gromovnika Peruna i ostalih bogova poznat je sunčani bog DAJBOG (SVAROG), izvor svakomu dobru na zemlji koji sve obasjava blagotvornom svjetlošću svojih životnih i toplih zraka.
(Ferdo Šišić: PREGLED POVIJESTI HRVATSKOGA NARODA — Zagreb 1920)
—

Mnogi primitivni narodi obožavaju i nebeski svod i Svjetlost koju on zrači. Mnogo je puta takvo obožavanje povezano sa štovanjem oblaka i kiše, što je oni daju, kako je to slučaj kod nekih naroda koji se bave poljoprivredom.
Istočni su Slaveni obožavali nebo pod nazivom SVAROGA, čiji je jedan oblik Dažbog bio utjelovljen u Suncu.
(Maja Kolman-Rukavina, Dr Oleg Mandić: SVIJET I ŽIVOT U LEGENDAMA — Zagreb 1961)
—

Po ruskoj je predaji najviši bog bio Perun koji izbavlja zemlju od suše gromovima. On se nazivao u starije doba također SVAROG tj. svjetli bog, svjetlost. Polapski su Slaveni štovali kao pogani i Sunce i Dažboga.
(Dr Ante Messner-Sporšić: LJUDI I PRIRODA — Z a g r e b 1938)
—

Svjetlobog je i Dobribog. To su u jezgri nazori pradavnih Hrvata. Prema drevnim pričama, Hrvati su znali za jednog Sveboga, koji je stvorio svijet i ljude na njemu. Ime tog boga sačuvalo se u svih slavenskih naroda. Taj bog je većini SVAROG, ili kako ga još nazivaju SVARUN, Prabog, »Stariboh« ili »Višnjibog«.
On je »Praotac« svega, djeca su mu Svarožići, tj. božanstva sunca i mjeseca.; groma, kiše i bljeska.
(Dr Nikola Sučić: HRVATSKA NARODNA MITOLOGIJA — Zagreb 1943)
—

SVAROG, u staroj istočnoslavenskoj mitologiji, bog kovačkog umijeća. Njegovi su sinovi Dažbog, bog sunca, te Svarožić, bog ognja i zadružnog ognjista, zastitnik braka. Slavenski mit o Svarogu analogan je grčkom mitu o Hefestu. Kršćanstvo je kult Svaroga zamijenilo kultom sv. Kuzma i Damjana, zaštitnika kovača.
(OPĆA ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA Svezak 7, str. 243 — Zagreb 1962)
—

Staro hrvatsko vjerovanje jednako je vjerovanju starome slavenskom, kakvo je bilo, dok su Hrvati još živjeli u zajedničkoj pradomovini. Stari Slaveni, a time i Hrvati, i ostali južno-slavenski narodi imaju mitologiju, koja iako nije toliko obrađena i poznata kao grčka ili rimska, ipak sadržava mnogo toga lijepoga i zanimljivoga.
Tijekom vremena izmijenilo se dosta pod utjecajem krsćanstva. Stari slavenski obredi i običaji izmiješali su se sa krsćanskim. Narod je spojio svoje staro vjerovanje s novim. Stari su Slaveni vjerovali u jedno najviše Biće, koje je izvor svemu. Jedni su ga nazivali SVAROG, a personificirano je u njegovu sinu SVAROŽIČU.
(Vid Balenović: NARODOZNANSTVO — Z a g r e b 1941)
—

Pored Peruna su SVAROG i DAŽBOG — prema Niederleovim riječima — oblici obujnoga i svijetloga neba, pretvoreni u božanstvo. No ni oni, kao ni Perun, nisu božanstva svih Slavena. Svarog i Dažbog su dva oblika iste, kao duh shvaćene prirodne snage — sunca, koje daje toplinu i život.
Poznat je također Svarožić. kao posebno božanstvo.
(Oleg Mandić: OD KULTA LUBANJE DO KRŠĆANSTVA — Zagreb 1954)
—

Djeca Perunova bijahu: SUNCE, MJESEC i zvijezda Danica i drugi mali bogovi. Sunce su nazivali DAJBOG. Sunčani bog šalje svjetlo i toplinu i čini, da sve raste.
(Dragutin Šiler: POVIJEST HRVATA, SRBA I SLOVENACA — Zagreb 1926)
—

I Sinapius u svojim zapisima potvrđuje u svoje vrijeme Prokopija, te veli, da se stari Slaveni klanjaju jedinome bogu stvorcu stvarnosti sveg svijeta, i da mu prikazuju svakojake žrtve životinja. Helmold pišući u 11. stoljeću o sjeverozapadnim starim Slavenima koji su se tokom vremena sve do Labe i Holštinja od istoka prema zapadu razgranili, veli da su vjerovali u jednoga nebeskoga boga, a taj je bio SVAROH stvoritelj svjetlosti i svemira (kasnije zvan Svarog).
Ovo božanstvo su slavenski pisci iz daleke prapostojbine s Istoka na zapad prenijeli, a kod istočnih Slavena poznavao ga je i ruski ljetopisac N e s t o r. Ovaj kaže o Svarogu, da je imao dva sina Sunce i Oganj (ruski Ogon i indiski Agni), po tom su stari Slaveni okrstili Sunce Svarožićem i Svastićem.
(Dr. Nikola Gržetić: O VJERI STARIH SLOVJANA PREMA PRAVJERI ARIJACA I PRASEMITA -Mostar 1900)
—

Po svjedočanstvu svikolikih tradicija prva vjera Slavena sastojala se kao i kod ostalih arijskih naroda u obožavanju prirode. Ovoga boga nazivali su Rusi i Polabjani S v a r o h, to jest svod nebeski (sanskrtski svar, slarosl. svor). Kod Čeha zvao se Sveboh ili Svojboh. Posebno ga zvahu Bielbogom: Češka, Galička, Lužica, baltičko Pomorje, kao protubog (zlebogu) Crnobogu, Zlobohu ili Ljutbogu. Iza Svaroga je Sunce koje se zove Svarožić. Zvali ga i Daždbogom, kao i nuzivima Hrs, Chrs, Chors, Kries tj. sjajni.
(Radetić Ivan: PREGLED HRVATSKE TRADICIONALINE KNJIŽEVNOSTI Senj 1879.)
—

Najbolji poznavatelj religije starih Slavena kroničar Helmold izrično kaže da su Slaveni svojim bogovima pridavali i žalost i veselje . . . (numina, quibus, arva, silvas, tristitias atque voluptates attribunt) — i ističe da su Slaveni držali Vida tj. Svantevida za najveće božanstvo sjevero-zapadnih, baltičkih slavenskih plemena. [Chr. Sl. 1. 1. c. 83.]
(Helmold od Holština: CHRONICA SLAVORUM - 1066.)
—

I naš Nodilo u svojoj knjizi »O Slavenima i staroslavenskoj vjeri« na str. 137 kaže da su VID i grčki Zeus dva blizanca. Pošto su Zeus kod Grka, kao što Jupiter kod Rimljana predstavljali glavna božanstva, to se podrazumijeva da je i Vid kod Slavena (zamišljen kao bog Sunca i zauzimao mjesto Svaroga ili Peruna), a to Nodilo i potvrđuje riječima »Za vrhovnoga boga Vida sviju slavenskih plemena, barem polabskih i baltičkih, jasno je svjedočanstvo iz historije«.
(Nodilo Natko: O SLAVENIMA I STAROSLAVENSKOJ VJERI — Z a g r e b 1929.)
—

MITOLOGIJSKI EPOS. Ima razloga vjerovati, da je već kod starih Hrvata i Srba cvao mitologijski epos. Između arijskih naroda, može biti da su Hrvati i Srbi uz Helene, Perzijance i Inde najviše obdareni ćuti pjesničkom. Imamo krasnih pjesama pučkih, pa iz njih ključa, po mom mnijenju, široki vrutak narodne religiozne misli.
(Vatroslav Jagić: Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga KOMPARATIVNA MITOLOGIJA — Zagreb 1869.)
—

Još u prošlom stoljeću, poznavanje mitologije Slavena bilo je veoma nedostano i u samim krugovima istraživača slavenske religije. Evo primjera šta se tumačilo.
»Iz početka Slaveni, po svima vijestima historičnim, vršahu religioznu prirodnu službu bez bogova, a i sam pozniji Olimp njihov mučno da imadijaše bogova dovoljno, da imenima svojim ispune sve dane u nedjelji.«
(Miklošić Franjo: DIE CHRISTUCHE TERMINOLOGIE der SLAVISCHEN SPRACHEN -Wien 1820.)
—

»Koliko mi znamo za bogove slavenske, oni su od grčkoga antropomorfizma posve različiti. Osim izuzetaka (kao npr. Svarog-Svarožić-Svantevid) niti imaju porodice, ni genealogije.«
(Louis Lager: ESSQUISSE SOMMATRE DE LA MYTHOLOGIE SLAVE — Paris 1882.)
—

Za razliku, evo i potpunijih obavijesti:
U starim bizantijskim kronikama nalazi se spomen i o mitološkoj kozmogoniji poganskih Slavena. Tu je zapisano: »--Kasnije je SVAROG (nebo) otac svih bogova okrunio svog sina zvanog Sunce (ili Dažbog), jer je on bio moćni gospodar. Svarog je nakon duge vladavine svemirom prenio svoju djecu — Sunce i Vatru utjelovljenih u bogu SVAROŽIČU.
(Ivan Malala: KRONIKA BIZANTIJSKOG CARSTVA)
—

Slaveni su SVAROGA smatrali ocem Sunca i Vatre. Svarogov sin Sunce ili Daždbog je personifikacija neba, koji osvjetljava zemlju sunčevim zrakama, nekad pokrivenu oblacima i sijevanjem od munje. U sjenama oblaka on bi zapalio munje i tako se pojavio kao tvorac nebeske vatre. Što se tiče zemaljske vatre bio je to božanstveni dar zemlji. Od tuda razumljivo zašto su Slaveni obožavali vatru kao sina boga Svaroga.
(Aleksandar Afanasjev: POETIČESKIJA VOZZRJENIJA SLAVJAN NA PRIRODU — M o s k v a 1866-69.)
—

SVAROG, tvorac Sunca i Vatre. Kad su antropomorfni elementi očistili primitivnu religiju predaka slavenskih, oni su personificirali, nebo kao boga SVAROGA. Zatim Nebo-Svarog stvori Sunce i Vatru. Iz tog je proizašlo štovanje Vatre i poganski Slaveni su se molitvama obraćali vatri, nazivajući je imenom SVAROŽIC, što znači sin Svaroga. mnogim slavenskim zemljama zemljoradnički narod je podržavao mistično poštovanje prema vatri, kojoj su pridavali svet karakter. Stari su držali za svečani čin, čas kad se u kući palila vatra. Legende i narodne pripovijetke još sadrže poetske tragove starih mitova kada govore o »Vatri Zmiji«, krilatom čudovištu kome je iz ustiju izlazio plamen.
Boga Svaroga su Smatrali ocem Sunca i Vatre. U sjenama oblaka on bi zapalio plamen munje i tako se pojavio kao tvorac nebeske vatre.
(Larousse: ENCYCLOPEDIA OF MYTHOLOGY (Slavonic Mythology — L o n d o n 1959.)
—

SVARUN ili VARUNA vedski bog proizvire iz istog korijena, a nalazimo ga u hvalospjevu već u najstarijem svetom pismu INDA u RIGVEDI oko 2000 godina prije n.e. — Stoga nam je jasno da je arijski SVARUN ili VARUNA, i praslavenski SVARUN ili SVAROH najstarije božanstvo od svih drugih, i ima svoje podrijetlo u indoarijskoj vjeri, a Stari Slaveni su ga svojom seobom prenijeli u sjevero-zapadne zemlje Evrope, a obožavali su ga i Istočni i Južni Slaveni.
(Dr. Nikola Gržetić: O VJERI STARIH SLOVJANA PREMA PRAVJERI ARIJACA I PRASEMITA -Mostar 1900.)
—

Naš ugledni poznavalac filozofije istočnih naroda, na osnovu najstarijih vedskih tekstova iznesenih u himnama RIGVEDE, prenosi neke formulacije vedskog shvatanja svijeta:
»Iz čega se razvilo stvorenje?
Je li to djelo Njegovo ili nije,
Onoga što nad svemirom bdije.
On sam to zna, a možda ne zna ni on.«

U drugoj himni počinje pitanje:
»Tko je bog kome treba da služimo žrtvom
što daje žrtvu i snagu, i bogovima što daje smjer,
smrt i besmrtnost - njegova su sjena? «

Iz prve knjige RIGVEDE pitanje u dialogu:
»Tko je vidio rođenje prvog bića?,
pitam kao neznalica one koji znaju, mudrace.
Što je bilo ono jedno — koje je u slici nerođenog
postavilo i učvrstilo — šest dijelova ovih svijetova?«
Odgovor glasi:
»Zovu ga Indra, Mitra, V A R U N A, Agni,
a i SUNCE okriljeno nebeskom uzvišenošću.«
(Čedomil Veljačić: FILOZOFSKI MOTIVI U INDIJSKIM VEDAMA »Telegram« Z a g r e b 1961.)
—

Drevni Slaveni promatrajući u životu postojane promjene — dan i noć, ljeto i zimu, obilnu žetvu i nerodicu — stali su vjerovati da je to sve djelo dvije vrste bogova i dobrih i zlih. Među dobrim bogovima bijaše i Sunce koje su pored imena SVAROG nazivali i Dajbogom ili Daždbogom: od njega dolazi svjetlost i toplota i on je izvor svakoga dobra.
(Zivko Jakić: POVIJEST ZA GRAD. ŠKOLE — Z a g r e b 1938.)
—

DABOG
Uz rijeku je šumnu po plodnim ravninama župnim
Živio poljanski narod.
Dičio Poljanin sveđ se mnogim selima bijelim.
Njivama žitnim i lijepim brežuljcima tamo daleko,
Gdje su bukove šume predveče jesenjeg dana
Gorjele crvenim svijetlom.

Mukahu poljanskog kmeta u torima pitoma stada.
Visjele kuke o zidu i mlatac i ubojno koplje,
Ali sav blistav i golem u kutu spram ognjištu svetom
Plug je dan oranja čeko. — Izdjelan od tvrde grane
Stoljetna hrasta, nad vrat'ma gledao očima praznim
Pradjed unuke svoje; a Poljanka uranka svakog
Brala je cvijeće rosno u zelenoj basći.

. . . DABOG privinu k srcu radine Poljane svoje.
Rosulje kišice on im u proljeće lijepo slao;
Bacao sjemenje plodno na polje, na gore i do;
Šibao ljeti je voće još nezrelo plamom sunčanim,
Sušio bare je mutne i močvare pokraj rijeka;
Krotio zvjerad je; sočnu je dražio poljansku zemlju
Ognjenirn cjelovom, nek se uzburka krvca joj hladna,
I plodna utroba začne, a noć kad bi padala tiha,
Hladio lice je njeno nebeskom rosom.

. . . I bog zaželi jednom da ostavi Dafinu stablo,
Ispod koje on sjedi u Raju na ružama vječnim:
»Hoću da Poljane gledam. Hoću da međ njima lutam
I slušam, kako m ime blagoslivlju veseli, harni.«
I bog se dignu visoko. Spusti se s plavih visina
Na plodnu ravan, na kitni zapud bijelog Gnjezna.
Ko da se otkinu zvijezda s nebeskog svoda.
U osvit dana sunčana na rijeku nagnu božanstvo
Ko stup nebeske vatre.
Tada se Hranitelj DABOG u skromna putnika stvori,
Na rame torbu što prti, a glogova drva Desnicom štapinu stiska.
Siđe na brijeg riječni. Prignu se, lice da svoje
Ugleda bistroj u vodi. — I nasmjehnu bog se, i k selu
Udari preko trščaka.
(Vladimir Nazor: IZABRANE PJESME — Zagreb 1961.)
—

U povodu putovanja u Rim u svibnju 1967. godine, koristio sam priliku da kroz desetak dana razgledam Vatikanske muzeje i arhive, kako bih medu tamošnjim starinama otkrio i neke zanimljivosti u vezi stare religije Slavena, kojima sam imao namjeru nadopuniti svoju radnju o mitologiji Slavena.
Posebno sam, uz neobičnu susretljivost starih bibliotekara u dvoranama ogromne Vatikanske biblioteke prelistavao stotine starih izdanja i požutjelih povelja i listina, štampanih ili pisanih na raznim slavenskim i stranim jezicima. Iako nisam pronalazio rješenja za mnoga pitanja, ipak sam crpljeni materijal uspješno koristio u više poglavlja ove moje radnje, koju sam posvetio svima onima koji se interesiraju za upoznavanje historije davne mitologijske prošlosti Starih Slavena.

BILJEŠKE PO PITANJU »IRANSKOG DUALIZMA«
Neki od istraživača praslavenske davnine dovode osnovu vjerskih koncepcija Starih Slavena u vezu s vjerom Iranaca i iranskog »dualizma« po kojemu je nastao mit o dobrim i zlim bogovima. Dobribog bio je AHURA MAZDA, gospodar svjetlosti i neba, stvorac svijeta, a zlibog AGRO-MANYIA, vladar podzemlja.
Predpostavljajući, da su iranska vjerovanja djelovala na slavenske pra-pretke koji su živjeli u iranskom krugu, i upoznali »dualizam«, u krugovuna svjetskih mitologa tumače, da se i kod Slavena po tom razvio kult »dobrog boga« BIJELBOGA (po iranskom Ahura Mazdi, bogu svjetlosti i neba), i »zle-boga« CRNOBOGA (po AgroManyiu iranskom bogu rnraka).
Po uzoru na iranskog Ahura Mazda nastali slavenski BIJELBOG, u biti predstavlja SVAROGA, boga tvorca svijetla i svijeta drevmh slavenskih predaka.

Koliko visoko se uzdigao kult svijetlog boga AHVRA MAZDA vidi se iz toga sto je Iransko carstvo bilo podvrgnuto njegovoj moći. Iranski car DARIJE VELIKI dao je za života isklesati nadgrobnu duhovnu oporuku, kojom uveličava slavu boga Ahura Mazda:
»Ovo izjavljuje kralj DARAJAVAHUŠ: »Po višnjoj volji Gospoda Mudrog,
— Velik je bog AHURA MAZDA — Koji Darajavahuša kraljem učini,
Njega jednoga kraljem mnogih.
— Velik je bog Ahura Mazda — Koji mudrost i sposobnost
Darajavahušu kralju dade.
DARIJE ja sam Veliki kralj, Kraljeva kralj, kralj naroda svih.
Darajavahuš govori kralj: Sve što do sad učinio ja sam, Ahura Mazda pomaže meni. «

IRANSKI TEKSTOVI S PRIJEVODOM NA HRVATSKI:
Baga vazrka Ahura Mazda
Hja imam banim ada,
Hja avam asmanam ad,
Hja martijam ada,
Hja šijatim ada martijahja.

Velik je Bog Ahura Mazda,
Koji ovu zemlju stvori,
Koji ono nebo stvori,
Koji čovjeka stvori.
Koji sreću za čovjeka stvori.

Uta huvnara tja Ahura Mazda uparij
mam nijasaja,
Ustadiš atajavam brtanaij vasna
Ahuramazdaha,
Tjamaij kartam imaibiš huvnaraibiš
akunavam
Tja mam Ahura Mazda uparij
nijasaja.

Vještine što Gospod dade mi Mudri,
Po njegovoj volji iskoristih dobro,
Štogod izvrših, sve to izvedoh,
Jer Gospod me Mudri osposobi za to.
(S. K. Sakač: »OPORUKA CARA DARIJA« iz Arhiva Pontifice Instituto Orientale — R o m a 1967.)
—