Seljak je bogobojazan,
ali i praznovjeran Ako i primi novo, s nepovjerenjem dijeli se od
staroga.
U stalnoj borbi za opstanak, vječno razapet između straha i nade,
on i u kršćanstvu stvara zasebnu religiju. Izbrisavši imena bogova,
u novu vjeru unesao je bezimene demone. A gdje je samo mogao, funkcije
starih bogova prenesao je na kršćanske svece (sv. Ilija, sv. Petar,
Blaž, Vid, Ivan Krstitelj, Đurađ, Božić, Uskrs itd.).
Za zemljoradnika važi njegov agrarni kalendar, koji se, stvarno uzevši,
nije ni danas izmijenio od poganske pradobe. Svi narodi sačuvali su
kult sunca i s njegovom zimskom solisticijom povezali (25 XII) začetak
nove agrarne godine. Rim je dugo, i poslije kršćanstva, sačuvao veliki
praznik »dies natalis sol invicti«. Perzija slavila je na taj dan
rođendan »Mithrasa« u pećini, a Feničani »Melkarta«. Egipat rođenje
Ozirisovo, a Grci Dionizovo zadržali su za 6 januar. Kršćanstvo uskladilo
je rođenje Isusa s rimskim praznovanjem. Tog dana su i Germani slavili
svoj »Ju1«. Slavensku slavu prekrile su antičke i kršćanske koprene.
Znademo da su slavili, ali ne znamo šta.
Na 25. decembra sunce počinje da raste, pošto je 24. XII imalo najkraći
dan. Rast napreduje do 24. juna (Ivanjdan), kada dosegne (ljetneg
solisticija) svoj maksimum. Od 25. VI počinje silaženje, da 24. XII
završi svoj hod s minimumom trajanja dana. S tim u vezi raspoređeni
su i agrarni obredi i narodni običaji, s jasnim magičnim primjesama.
Oko Ivanjdana počinje žetva godišnjeg napora i spremanje uroda. Nije
ni čudo onda, da je ona spojena s pjevanjem, igrankama, gozbama i
veseljem.Žetva se dijeli u 3 povezana, no, uistinu, zasebna posla:
1. sama žetva: rezanje klasova srpom ili kosom;
2. vezanje u snopove i nalaganje u kamare, stogove ili plastove;
3. vršenje: odvajanje zrna od slame i čišćenje od pljeve.
U narodnim običajima i obredima koji su povezani uz ove poslove izbija
nekoliko jasnih primjesa i utjecaja:
a) svečovječanskih koji dosižu postankom u preistoriju i zajednički
su svima ili većini naroda;
b) antike, grčke i rimske;
c) praslovjenskih poganskih;
d) kršćanskih kojima je zamijenila ili preodjenula poganske ostatke
nova vjera;
e) okolnih susjeda, koji su neposredno ili migracijom namitali svoje;
f) napokon preostaci naroda koje su naši preci zatekli u današnjim
nastanbama i s njima se, u toku vremena, amalgamisali.
Prvoga dana ide se žeti poslije izlaska sunca, a kući se vraćaju prije
no što sunce zađe. Oko Đevđelije to tumače: »da bi hlebac bio beo
kao sunce«. Vrijeme za žetvu nije svagdje isto. U Lohoru svaka strn
koja nije pred Petrovom (29. VI) požeta mora se na petrovski post
zažeti. U Poljicama »tajin« (vrijeme) za žetvu pšenice jest nedjelja
dana pred sv. Ilijom (13. VII). Na Ilijino obično se poveže u snopove.
Tamo pjevaju:
Žetvu žela moba Todorova
Na Iliju i na Mandalinu.
Ali Ile Mandi govorija:
»Savij, Mande, niz oblake trake,
A ja oču munje i gromove.
Da pobijem mobe Todorove.«
Ozimica žanje se u Poljicama poslije pšenice. U srezu Omoljskom počinje
oko sv. Prokopija (21. VII), oteže se do poslije sv. Ilije (2. VIII),
a često i do Preobraženja (19. VIII). U srezu boljevačkom započinju
odmah po Petrovdanu (29. VII) i traje do sv. Ilije (2. VIII). Oko
Đevđelije žetva počinje rano. Još u mjesecu maju. Počinju s ječmom,
nastavljaju s raži i ovsem, da na koncu požanju pšenicu i urov. Bijelo
proso žanju istom u mjesecu julu. Ko žanje i poslije Petrovdana, ismjehavaju
ga.
Od pradavnih vremena u Evropi se želo srpom i kosom. "Srp je
stariji i dokazan već u starijoj brončanoj dobi. Najmanje od II tisućljeća
prije Krista." U zasutome koritu staroga toka Drave kod Torčeca,
sjeverno od Koprivnice, našao sam jedan srp iz mjedi, a drugi iz željeza
(rimsko doba). Naziv je indoevropski (lat. sarpere, sarpo, ir. serr.,
lat.: sirpe, sthn. sarf, stsl. srъpъ, finski sirp, sirppi).
U srednjoj Evropi kosa je mnogo mlađa od srpa. Niederle ju meće kasno
latensko ili rimsko doba. Naziv »kosa« — kositi izraz je sveslovjenski.
Od Slovjena unišao je u novogrčki jezik (χόσιά), albanski (kose) i
madžarski (kasza).
U Poljicama su od starina žetelice žele žito srpom. Tek u novije doba
ga i kose s »napravljenom kosom« (metne se na kosu željezna šipka,
koja dijeli pšenicu da se ne »mrtovlasa«). U Otoku ljetina se kosi,
ako je rana i uspravna, a žanje, ako je ulegnula.
Ko ima dosta radnika, taj požanje i žito i ječam, a zob se pokosi.
U srezu Omoljskome žito žanju srpom, a negdje se i kosi; naročito
ječam i ovas. U Đevdelijskoj kazi žanje se jedino srpom.
Pračovječanska je vjera u demone i nastojanje da ih se primjerom magičnih
sredstava sklone na službu čovjeku u korist, a one štetne da se umilostivi
ili u škodljivom dejstvu spriječi. Zato su bili propisani izvjesni
običaji i obredi. Jedni sa zadaćom prosidbenom, (ovi su obično primjenjivani
prije dotičnog važnog posla), ili zahvalnom, kad je posao već srećno
završen. I stari Slovjeni obraćali su se bogovima i demonima koji
su gospodarili s prirodnim silama koje su dolazile u obzir. U prvome
redu suncu, kao najvažnijem gospodarskom činiocu. No u tim običajima
imade već toliko stranih utjecaja (grčkih, rimskih, germanskih i orijentalnih,
pa mjesnih varijacija, kršćanstva s novim kalendarom svetaca itd.)
da se iskonska slovjenska jezgra ne da rekonstruisati.
Ali je sigurno da ona postoji amalgamisana u utjecajima, no sa duhom
slovjenskim i mistikom našom.
Žetva je, prirodno, vrlo važan događaj u agrarnom životu seljačkog
naroda. Pa nije nikakovo čudo, da je isprepletena brojnim narodnim
običajima i obredima. Već Ibn Rosteh zapisao je o starim Slovjenima
poganskog perioda, da su pred žetvu uzimali u šaku prosina zrna i,
uzdignuvši pogled k nebu, govorili: »Gospode , ti koji si nas opskrbio
hranom, daj nam je i danas u obilju!« U Šušnjevu gelu i Čakovcu i
danas, prije no što se late posla, kažu: »pomozi Bože i Majka Božja,
da bi rodilo i da bi ga bilo sto vagona«.
Na mnogim mjestima prvi snop požanje i poveže višestruko domaćina.
Ovoga ustoboči, dok drugi snopovi ostanu ležati. U Đevđelijskoj kazi,
kada se prvi puta zažnije, bilo sirovo ili suho, mora se odmah vezati
jedan snopić — snopče — »niva da se žaraduve«. Kada domaćin ili domaćica
donese ručak, najmlađi »žitvar« (žeteoc) uspravi ono snopče pred domaćinom
ili kime bilo, razapne preko klasja neku maramu i kaže mu: »ajarlija
birikjet«. Dotični baci na to nekoliko metalnih novaca na maramu.
To nazivaju »snop isprauvajne«. To čine i drugim ukućanima, ako iziđu
na njivu. A ako je njiva pokraj puta, čine to svakome znancu koji
naiđe, a on baca metalnike u maramu.
U Otoku, čim se ujutro dođe na njivu, načupa se žita ili ječma i pletu
užeta. A plete se poput konopa od krova i zametne od tri struke. Uža
ne pletu djevojke, već žene. U srezu boljevačkom užeta prave muškarci.
Užeta se broje na krstove. Svaki krst treba 17 užeta.
Žeteoci u Starom Baču - http://turizambac.com
Na Kosovom polju, kada počnu prvoga dana žnjeti, okrenu ruke iza sebe
i odrežu srpom tri klasa sa strnikama; zadjenu ih odostraga za pojas
»da ih ne boli polovina« (krsta). Taj običaj vlada i u Bosni. Oko
Devđelije prva se rukovijet pojasom zaveže oko polovine, da ne bi
žeteoca zabolila krsta i slabine, dok žanje. To klasje svaki žeteoc
ponese uveče svojoj kući i objesi ga, da stoj i. Žanje se na rukovijeti
(koliko se može jednom rukom uzeti). U Poljicama rukovijeti meću na
»stave«. U Otoku, gdje kose, za koscem ide žena koja »rukovjeta« (srpom
skuplja otkose na male rukovijeti). Otkos ima da pada na žito koje
stoji, a zob na zemlju.
U Đevđeliji po dvije rukovijeti, metnute na jedno mjesto, čine »pulog«.
»»Stave« i »pulozi« vežu se u snopove. Ako se koja žetelica mijenja
na tabli, ne smije joj se u Šušnjevu selu i Čakovcu dati svoj srp
u ruke, da s njim dalje žanje, već ga se baci na zemlju, a ona ga
podigne i onda žanje, da se onaj »ki te izminja ne umori i ne poriže«.
Snopovi slažu se u »granice« ili »devetake« (od 9 snopova); u Donjim
Poljicama zovu ih »k1adnje«. U Otoku, obično, predvečer »snašaju«
snopove i slažu ih u »devetake« ili u »krstove« od 17 snopova. Slaže
se i jedan i drugi tako, da polože jedan snop, a klasje mu zaklope
s klasom drugoga snopa u istome redu. Na ova dva, ali unakrst, metnu
druga dva, i tako redom uvijek 2 do 2 i unakrst. Poslednjim, kojega
metnu u sredinu, »zak1ope«. Po broju krstova računaju koliko će, otprilike,
biti vreća hrane. Ako je snoplje teško, biće »platno« (isplatiće se).
U Varošu »krstak« ima 17 ili 21 snop. Krstak se odozgor »obatkom«
(štap debeo kao prst, dugačak do 2 metra, dolje zaoštren) »pribode«.
U srezu Omoljskome slažu u »petinje«, a posle u »krstinje« od po 13
snopova. U srezu boljevačkome »petinje« imaju često i po sedam snopova,
a »krstinje« po petnaest. Na njivi se čitavi dan ori pjesma i veselje.
Kao što oranje i sjetva, tako je i žetva u starih Slovjena imala brojne
običaje nabožnog značenja, pune molitava, žrtava ili magičnih obreda
i zaklinjanja, od kojih su se sačuvali samo okljaštreni preostaci
u svih slovjenskih ogranaka. Bilo je i žrtava, pa i krvnih.
Kada žetelice svrše jednu tablu u Otoku, zagrle se i vraćaju otkuda
su i počele, pjevajući:
Na kraj, na kraj, mobo moja,
Ladole milo, oj, lado, oj!
Na kraju je ladna voda.
Ladole mile, oj, lado, oj!
Ladna voda, mlad vojvoda,
Ladole mile, oj, lado, oj!
U Šušnjevu selu i u Čakovcu propisan je i jelovnik za taj dan: ujutro
jedu »rizance«, začinjenu palentu, »palentu i mliko«; o podne dobivaju
dva jela. Jelo im se donosi na njivu u košari na glavi. U košari su
lonci s jelom, žlice, hljeb i zdjela. A sve je pokriveno s bijelim
ubrusom. Svi jedu iz jedne zdjele, no svaki ima svoju žlicu. Ako nema
dovoljno žlica, onda se dvoje od domaćih izmjenjuju. Što ostane od
prvoga jela, dade se psu, ili istrese na njivu.
Kako žetveni obredi nisu prosidbeni, već zahvalni, to su i žrtve i
glavne svečanosti zadržane za konac žetve. U Crnoj Gori najmlađa žetelica
zadnjeg dana žetve isplete od pšeničnih klasova »desarku« koja se
čuva 1—3 godine, obješena na čardaku. A ispletena je tako vješto,
da se sama nikada ne pokvari. U Pečenjevcu i selima oko Leskovca na
kraju žetve mlađarija isplete od naročite gomilice preostaloga žita
(osobito pšenice) tzv. »božju bradu«. Tu kitu iz klasja povezu crvenim
koncem, zakite raznim cvijećem i nose domaćinovoj kući. Ovdje se pohrani
pod strehom gdje čeka do sjetve slijedeće godine. Tada je skinu, orune
nešto od zrnja i ovo najprvo posiju.
Mnogi opet s tom »božjom bradom« okite stožer na gumnu. U obližnjem
selu Brejanovcu spremaju »božju bradu« u hambar za žito, gdje ostaje
čitave godine. I u Bugarskoj kod žetve prvi ili poslednji rukovijet
klasova žrtvuju sv. Blažu ili poljskom demonu.
Kod Bjelorusa, mjestimično, donesu prvi snop žita kući i postave ga
u sobi pred ikonom. U penzenskoj i simbirskoj guberniji, kada povezu
poslednji snop, obuku na njega sarafan, a odozgo mu metnu kapu »kokošnik«.
Na to ga, uz pjesmu, odnesu u dvor gospodarev, gde se žeteoci počaste.
U Češkoj prvi požnjeveni snop zovu »ded«, kojega žeteoci, isto tako
pjevajući, odnose kući gospodarevoj. I u Njeamčkoj se načini iz poslednjeg
klasja napravljenog snopa lutka. U Haliczu spreme tri klasa iz prvog
podvoza žita.
U Otoku, kada moba dožanje, i vezač sveže i zadnji snop, uspravi
ga okomice na zemlju, i svi pozabadaju u njega svoje srpove. Vezač
klekne, a ostali s njime oko snopa i mole »Pozdrav Gospi«. Kada ustanu,
najstarija žena proturi ruku kroz snop sve do tla i zagrabi zemlje.
Ovu zemlju uveze se u maramu i čuva kao lijek od maternice (malo od
nje raskvase pa napajaju bolesnika). Kad se dokučilo zemlje, izvlače
klas iz strnike, i pletu vijenac, pjevajući:
Diva Oliva žito dožela
Žito dožela, tri vinca isplela,
Žitom ji splela, vinom zalila.
Prvog je splela žita pšenice,
Drugog je splela vina lozice,
Trećeg je splela zdravlja i veselja.
Koji je splela žita pšenice,
Onaj nosite u naše polje,
Ne bi 1 nam polje rodilo bolje
- - - - - - - - - - - - - - - - - - -
- - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Koji je splela zdravlja, veselja,
Otaj nosite u naše selo,
Da nam je selo zdravo, veselo!
Kada vijenac dopletu, odrežu rojte s tkanice i svezu vijenac, pa idu
kući na »dožeonicu« (večeru) uz pjesmu.
Sunašce se lugom kralo
Ladole mile! Oj, lade, oj!
To ne bilo jarko sunce,
Već to bio brat i seka.
Seka bratu poručuje:
»Dojd do mene, moj brajine!«
»Ne mogu — ti, seko, dojti,
Dok ne rodi vrba grožđem,
Suvi javor jabukama,
Bili pelin bundivama.
Mudra bila mlada seka,
Kitila je vrbu grožđem,
Suvi javor jabukama.
Bili pelin bundivama.
U Loboru, kada se dožanje poslednji snop, baci se u vis i kaže:
»Bog dej tako visoku pogaču!« Potom ispletu vijenac iz klasja i poljskoga
cvijeća. Djevojka, koju smatraju najljepšom, mora donijeti na njivu
svetačno odijelo, na glavu joj postave vijenac kojega nosi domaćinovoj
kući. Uz nju ide jedan mladi dječak s kiticom za škrljakom. Oko njih
se okupe ostale žetelice i čitavim putem pjevaju:
Dime idime, Boga molime,
Boga zmožnoga, sunca oštroga,
Je 1 so nam doma visoka gospoda,
Nosimo dar, pšeničen venčec,
Bodo nam dali forent prezenta.
Lepe zafaljujeme mi žnalice,
In onda ista, ka ga je rihtala,
I mi si skupa lepe falime.
Vijenac kod kuće preda gospodaru, a on dade djevojci i dječaku po
koji srebrni novac (sekser), a svima pred kuću donese vina, da na
dvorištu piju prije no što uniđu pod krov na večeru.
U Slišanima, kad je žetva na izmaku, i ostane nepožnjevena samo jedna
rukovijet, žeteoci to vlaće razdvoje i u njih zabiju svoje srpove.
Po tome tu kitu iščupaju skupa sa srpovima, pa ih jedna žetelica odnese
u hambar, gdje čeka dogodišnje prvo sijanje. U Ozrimu, okolina Peći,
povežu »bradu« crvenim koncem. Onda svi žeteoci pođu oko »brade« s
desna na lijevo, kako se sije, — i obiđu je triputa. Po tome jedan
od žetelaca priđe i poveže sve srpove sa slamom, pa pošto i on obiđe
za njima triputa, baci ih prema suncu i vrača; čije se sapište okrene
od čovjeka, umrijeće ove godine; a koje se sapište okrene prema njemu,
— ostaće. I u Đakovu u Slavoniji na dan »dožetve« pletu ženske pšenični
vijenac koji metnu domaćini ili najstarijem žeteocu na glavu, koji
će, kada dođe kući, uz svirku gajdaša i pjevanje, objesiti u kući
o klin. U Ukrajini, Podoliji i Voliniji, kada načine poslednji snop,
uz pjesmu spletu vijenac i metnu ga lijepoj djevojci na glavu, koja
će taj snop predati gospodaru i pozdraviti ga, da je žetva svršena.
U mnogim krajevima pletu se trougaoni i četvrtasti vjenčići iz pšeničnog
klasja koji se drže pred ikonama. U Skopskoj Crnoj Gori zovu ih »1esarkama«
i pletu ih od crvenke - pšenice." Ovaj način raširen je svuda
po Evropi. U Francuskoj ga krste: »bouquet de b1é«. U Sibinju objese
ga u crkvi, u Zuriškom kantonu pred Kristovo raspeće.
U Marčanima, sreza čazmanskog, savske banovine, ostavi se jedna rukovijet
klasja nepožnjevena. Ove požanje najstarija žena i odabere najbolje
klasove iz kojih jedna žetelica isplete »vijenac«. Uplete se u njega
i bijelog cvijeća »Ivančice«. Ona koja je splela vijenac nosi ga na
glavi, praćena ođ svih žetelica i kod kuće metne vijenac na glavu
domaćini ili domaćici (već koga prvo susrete). Kod ulaza u dvorište
posiplju je žitom. Vijenac se spremi u sobu i čuva do Tri Kralja,
a žeteoce se počasti. Kada svećenik ide blagoslivljati kuće, blagoslovi
i ovaj vijenac. Zrnje se iz njega izvadi prije proljetnog sijanja
i metne u vreću sjemena iz kojega će se sijati. Sjeme iz žetelačkog
vijenca najprvo se posije. U Srijemu žetelački vijenac vjesi do Matijeva,
a onda se njegovo zrnje posveti u crkvi i primiješa ostalome sjemenu.
U srezu boljevačkome na sredini njive ostane uvijek nekoliko strukova
nepožnjevenih. Njih zovu »božja brada«. Jedna od djevojaka poveže
ove strukove i okiti ih cvijećem. Kada se požnje čitava njiva, pa
kada se uveče pođe kući, onih se nekoliko strukova iščupa iz zemlje
zajedno sa žilama i ponese kući. Tu ih domaćina ili domaćica lijepo
splete i pohrani na suhome mjestu. Kada u jesen ili na proljeće počnu
sijati pšenicu, domaćina uzme one strukove, oruni ih i pomiješa im
zrnje s onom pšenicom koju je namijenio za sijanje, da bi se »žito
rađalo čisto i bez glavnice, i da bi bolje rodilo«.
U Kragujevačkim selima ostave na njivi tzv. »mladu« (jer je mlada
nekada imala »smiljevac« kao vjenčanu kapu, nakićenu paunovim i puranovim
perjem, smiljem i drugim cvijećem). To je bilo nekoliko ostavljenih
klasova iz kojih se načinilo kao »smiljevac« ili kao »traku« i okitili
raznim šarenim cvijećem. To bi se ostavilo na njivama, da ptice pozoblju
zrnje. U Hercegovini žito svuda obžanju, samo nasred njive ostave
nešto klasja, koje nikada ne diraju, »za ptičice božje«. U Krnjiću
u Bosni ostave na svakoj njivi po tri rukovijeti ovsa (prosa) — nekih
50 strukova — jedan u sredini, a u dva ugla svagdje po jedan iz istog
uzroka. Prije žetve u Bosni kuće domaćina meće jednu rukovijet klasja
pod krov. U srezu fočanskom ostavlja se rukovijet klasja nepožnjeveno
u polju »za hranu pticama božjima«. Na Popovom Polju ostavljaju neotkinut
jedan klip kukuruza na stabljici kao »dar zem1ji» što je pustila da
je kukuruz tako uspio. Na ostrvu Menu, u Istočnom moru, kada se ovas
požanje, baci se jedan snop na njivu s riječima: »ovo je za Jeda (boga
Odina)! To neka njegovi konji na Badnje veče pozobaju«. Oko Knina
u Dalmaciji zadnji se snop »dovršak« spali na vatri od smrekovih grančica.
Oko vatre igraju neoženjeni. Oko Đevđelije ostavlja se na zadnjoj
njivi »na dedu Gospod brada«, ili »božja bradička« t. j . pusti se
jedan kvadratni metar žita nepožnjeveno. Čim se ostavi brada, svaki
žetelac baca svoj srp u zrak, govoreći: »U d gudina su s zdrave; du
gudina živi i zdravi da bidme!« — »Gospud povikje da dade. Nije na
nego sus torbička, on na na s sus vrejčička!«
Poslije okončane žetve u Otoku daju najbolju večeru u mobi »dožeonicu«;
u srezu boljevačkom »večeru«; oko Devđelije »žitvarsku večeru« ili
»krčmu« t. j. posljednju večeru radi žetve (žnijanja).
II
Ako se kani odmah vršiti, žito se vozi kući i slaže u »kamare«, »plastove«
ili »stogove«. Žito se mlati cijepovima ili vrši na »gumnu« (»guvnu«,
»armanu«) konjima, ili s volovima. Vrši se gaženjem kopita, odnosno
papaka, ili oko Devđelije pomoću »dikajne«. Dvije 7—8 cm debele daske,
združene, a na prednjoj strani povijene kao saonice, podešene za sklizanje.
S gornje strane jedno naročito drvo utvrđuje jednu dasku uz drugu.
Na ovo su pričvršćena užeta s jarmovima, da bi se »dikajne« vukle.
Odozdo daske dikajne načičkane su kremenjem i noževima testerastih
sječiva, pa kada klizi po »vrahu« [rasturenom snoplju], a čovjek,
na njoj sjedi, ona stabljike drobi ili siječe. U Bugara susreće se
i brana za vršidbu koja plazi na četiri grede koje su usječene. Osamljen
je vršidbeni kamen u Pirdopskom, selo Celopeč. Zanimljivi su valjci
za vršenje iz kamena ili iz drveta, s utesanim udubinama ili zabijenim
željeznim klinovima.
»Gumno« ili »arman« mora se prije vršidbe uvijek pročistiti, ugnjesti.
U Otoku kažu gumno se mora prethodno »udi1ati« (očistiti od trave)
i »utambati« , da bude ravno kao tepsija. U Otoku to rade tako: ukopa
se u zemlju »stožer« (okrugao stupac). Za njega se veže »jedek« (uže).
— Na kraju jedeka nalazi se željezna ili drvena kvaka. Na konje se
meće »ogrije« , a za ogrije zakvači se kvaka.
Konji se nagone oko stožera, dok se jedek ne namota. Onda se okrenu
na obratnu stranu. Tako se radi, dok se gumno ne »utamba«. Po tome
ga ravnaju motikama i gvozdenom lopatom i »sadilavaju s di1ačom«.
Gumno se »sadila« »kosicom«. (Kosica je stopu dugačka, a dva prsta
široka; dolje je oštar brid, a gore su leda, u sredini leđa su ušice
za držak.) U Primorju i Dalmaciji ima gumna popločanih i s kamenom.
Kada se mlati cijepovima, pet do šest ljudi udara »cijepovima« (mlatovima)
naizmjence, t. j. u dva reda (dok jedna strana udara, druga čeka)
po klasju od kraja gumna pa prema stožeru. U Poljicama kažu »uzimati
k1as«. Omlaćena struga goni se, dok se redom ne stjera u rupu od stožine,
gdje se još malo bolje prižme cijepovima.
Ostalo klasje na kraju se ovrsi i s konjima. Mlačena slama ne kida
se kao vršena i upotrebljavaju je za pokrivanje krovova.
»Vršaj« — »vrah« — »vra« (80—100 snopova, koliko se odjednom može
da izvrši) nalaže se ovako: najprvo se s kamare uzme najbolji snop
i metne na vršaj. Zatim se nasađuju ostali snopovi (razvezani); no
uvijek tako, da klasje dođe prema gore, a strnika dolje.
Kad će početi da vrši, domaćina skine i onaj snop sa stožera, odriješi
ga i baci odozgora na vršaj. Općenito je pravilo: i dok se vršaj vrši,
i dok se žito veje, niko ne smije na gumnu (armanu, guvnu) da pije
vode »da ne bi udarila kiša i pokisnuo vršaj«. Na guvnu ne dozvoljavaju
ni da se jede hljeb.
Konji se prežu za vršidbu tako, da im grive, po mogućnosti, budu okrenute
prema unutra. Uže je vezano za stožer, a na kraju užeta nalazi se
kuka, kojom se zakvače konji za ogrije. Na svakom ogrlju nalazi se
petlja. Počinje se s obale (s kraja) i tjera prema stožeru (sredini).
Kada se uže oko stožera omota do kraja, konji se okrenu, i sada idu
od stožera prema obali gumna (prema kraju). Ujutro, dok je vršaj još
čitav, obrće se vilama; u podne, kada se slamke ositne na 10—15 cm
dužine, s grabljama, a poslije, kada se slama sasma isitni i žito
padne tlolje, obrnjuje se drvenom lopatom, da se izgruje i da na njemu
ne ostane ništa do košulj ice.
U Poljicama, kad se izažme klas, prva slama ispliva na površinu,
splavi se s grabi jama, a s vilama baci u pojatu. Dok se vadi slama,
konji se hrane. U Otoku, kada spreme slamu, čiste vršaj od čiste slame
ili »tari«. Kada ga očiste »proroguljaju ga« t. j. od obale (kraja)
grabljama ili drvenim lopatama ga izdižu na stupac. Zupcima grabalja
prave brazde u vršaj u, pa kada ga izroguljaju, izgleda kao da je
pooran. Onda opet uvode konje da dalje stupaju. Kada konje izvedu,
zgrecaju grabljama »tar« (isprebijanu slamu) i to od stožera na obalu.
Vržaj se zgrne na stožer. U Lužnici i Nišavi, kada dođe na red da
se na vršaju zrno »sreva« k stožeru, pa da se vije, domaćina, ili
jedan od vršaca presiječe s lopatom gumno na četiri strane, od kraja
u pravcu stožera, da se tako na gumnu dobije krst.
U srezu boljevačkom onaj koji pravi krst ide od zapada k istoku i
od sjevera k jugu i govori: »Vo imja Oca, i Sina i Svjatag o Duha.
Neka tako bude!« A pravi krst zato, da bi se i dogodine krstile krstine
na njivi, i da Bog blagoslovi rad. - Poslije toga počnu svi radnici
s grabljama i lopatama da guraju žito k stožeru »na kup« (na gomilu).
— U đevđelijskoj kazi vršaj beru u obliku groba u smjeru zapad—istok,
da bi ga se mogla vijati, đuvao jug ili sjever.'"
Danas već skoro općenito, vrše strojem, bilo na pogon s konjskom snagom,
bilo tjeran »Vatrenkom« (lokomobilom). Ovo sretstvo izmjerilo je i
opisane načine, koji su sve do najnovijeg vremena bili uobičajeni
u našem narodu. Ta promjena utjecala je i na vijanje (vjetrenje) žita.
U ranije vrijeme zgrnjena se hrpa vjetrila tako, da se ovršeno žito
s lopatom bacalo uzgor (u vis), a vjetar popuhuje i čisti ga od pljeve.
Ako se kod vejanja vidi na gumnu prosjaka u Poljicima smatraju to
srepom i govore: »Bože, lipa vitra i prosjaka«. Kada ima na hrpi već
malo žita, a nema većeg vjetra, treska se lopata s rukom i trepće
žitom. To zovu »protočiti«. U Otoku već su zarana počeli vijati »vjetrenjačom«.
Ispod vjetrenjače zrna se izgrću »ogreblicom«. Žito uvijek privijaju.
U đevđelijskoj kazi, kada počne prvi da veje, mora da se prekrsti.
Vije se vilama, a kada se skoro sva slama odvoji od žita, lopatom,
da bi se žito od pljeve i zemlje očistilo. Klasje, koje se nije orunilo,
izdvaja se metlom za vrijeme vijanja, te se sutradan baca ponovno
na vršaj. To klasje zove se »skuval«. Ako izgleda na kišu, ili treba
i ostale vršaje brzo opremiti, a nema vjetra, zgrne se žito u pljevi
i pohrani pod krovom gdje čeka na red, da se proveje.
Kada se ovejano žito ne može odmah da spremi u hambar, već mora na
gumnu da prenoći, u Lužnici i Nišavi baci se u tu gomilu žita sjekira,
nož ili srp, da prenoći u žitu. Niko ne zna zašto se to radi. Ostalo
je od starine i tako treba da se čini.
U nekojim selima postoji običaj, da svaki gospodar, kada okonča vršidbu,
zakolje za ručak ili za večeru pijetla. Pravoslavni oko hrvatskog
Karlovca, kada sve žito »dovrše«, vežu snašu na stožer i tu je drže
vezanom sve dok ne obeća, da će dati »dovršanicu« (obično vruća pogača,
sir i piće).
Kada se u niškome srezu ovrsi poslednje žito (ječam, ovas ili što
drugo), zakolje se pijetao ma kakove boje, i to na samom stožeru na
gumnu, tek što se slama digne, tako da sva krv iscuri u pšenicu. Poslije
sijač uzme nešto pšenice i sipa ju kroz probušenu slanicu, zatim kroz
srebrni prsten i probušen sunčogled. Kad se žito prenosi kući, odnesu
i ove stvari. Sunčogled objese u žitnici i ne diraju ga više. Okrvavljeno
pomiješaju poslije s ostalim žitom. Upotrebljava se za mljevenje,
a i za sijanje do godine. Pijetla pojedu uposlenici. Glavni dio dobije
orač.
Toga dana ni kod njih se ne daje ništa iz kuće, ni na poklon, ni u
zajam, ni na koji drugi način.
Kada se sije »jesenjica« (ozimica), uzme se nekoliko pregršti od onog
žita koje je u svoje vrijeme, poslije vršidbe, pokapano s pijetlovom
krvlju, pa se naspe u bijeli ubrus, a u sredinu se turi jedno jaje
(simbol rodnosti). Od ove pšenice treba nešto posijati. I Rusi, po
svršetku žetve, kolju pijetla. Gruzini kolju pijetla na gidži (najbolja,
najčistija i najkrupnija gidža s grožđem), i to na novo ljeto, gdje
ga i ostave privezana.
U nekim selima Vranjskog okruga, oko Surdulice, tom zgodom se ne kolje
pijetao. Ali, kad se završi žetva, s onom metlom s kojom čiste gumno,
očiste i stožer i zakite s raznim cvijećem. Te večeri počaste se svi
uposlenici u domaćinovoj kući. Kažu: »dajemo krčmu«.
Pijetao je simbolična životinja. Pretskazuje vrijeme od kojega je
ovisna ljetina, a i brani je. Leže se iz jajeta. A jaje je simbol
plodnosti.
Pijetao je i ptica Peruna, gromovnika, koji gospodari nad oblacima.
Njemci su ga isto tako žrtvovali svome gromovniku Donaru.
Ima i drugih žrtava zahvalnica u vezi sa žetvom. U mnogim podrinskim
mjestima, kada zamijese prvi put tijesto iz novoga brašna, otkinu
parče, načine iz njega križ i prilijepe ga povisoko nad vratima, gdje
ostaje, dok sam od sebe ne otpadne. U Dragačevcu, čim se samelje prvo
brašno od novog žita (i kukuruza) i zamijesi u naćvama, uzme se malo
tijesta, načini krst i prilijepi na istočnim kućnim vratima. U Levču
domaćica neće ni početi da mijesi, dok ovim tijestom ne namaže unakrst
tri mjesta gornjeg kućnog praga i kućne grede. Po neke to rade na
Veliku Subotu. Samo tada u tijesto umiješaju i ljuske od crvenih jaja.
Prvo se čini, da pšenica poraste do praga ili grede, a drugo da se
kuća očuva od svake bolesti.
U Krniću u Bosnoj, kad domaćica načini od prvog samljevenog brašna
tijesto, načini krst, ali ga prilijepi više naćava, gdje ga više niko
ne dira. Kada se od ovog prvoga brašna ispeče hljeb, svakome, ko naiđe
pored kuće, dade se po komadić, a naročito siromasima i djeci. Ne
nadođe li niko, onda ga domaćica odnese u susjedovu kuću i dade svakome
parče govoreći: »vidi, kako mi je lijep hljeb«.
U Hessenu u Njemačkoj od posljednjeg nedovršenog snopa samelje se
žito i umijesi kruh za sirotinju. Sve su ovo očigledne žrtve nekom
slovjenskom božanstvu rodnosti. No kojemu, danas se pod sigurno više
ne zna. Iz poganske pradobe znademo, da su zemljoradnički radovi izričito
spojeni kod spominjanja Svantovidovih svečanosti. O velikoj svečanosti
poslije žetve u Svantovidovom hramu u Arkoni, koje su bile spojene
s brojnim žrtvama, uzeo je Svećenik iz ruke božjeg kipa rog, u kojem
je bilo vina, i po stanju vina, što je od prošle svečanosti preostalo,
pretskazivao bi rod slijedeće godine. Po tome bi taj ostatak vina
izlio do nogu kipa, a rog bi, uz zazivanje boga i uz molitvu, iznova
napunio. Medu zavjetnim darovima isticao se ogromni medeni kolač,
veči od čovjeka. Svećenik bi se postavio iza kolača i obratio sabranom
puku s pitanjem, da li ga vide? A kad bi mu narod odgovorio, da ga
vidi, iznova bi od boga molio obilan rod, da ga narod na godinu iza
kolača ne bi vidio, t. j . da tako velik bude taj zavjetni kolač.
Taj se običaj do danas baš ovako sačuvao na raznim mjestima Slovjenstva.
U Hercegovini o Božiću pita domaćina iza česmice ukućane: »mi1am li
se« (vidim li se?). Kada mu odgovore, da se vidi, zaželio bi, da do
godine česmica bude tako velika, da se ne bi vidio.
U jugozapadnoj Rusiji zakriva se otac za božični kolač i pita ženu
i djecu, da li ga vide. Po tome sudi na buduću žetvu. Slično iznosi
A. lliev bugarsko porijetlo o zadušnicama. 1 tamo svećenik iza hljeba
pita ljude: »Vidite li me seljaci?« Ruski narod stvorio je zasebnu
predodžbu o nekakovom božanstvu »PIug« kojeg su naročito zazivale
kolede, i »Ušena« koji se slavi na badnje večer.
U pučkoj tradiciji ruskoj i balkanskoj, koja se sačuvala sve do današnjega
dana, spominje nam se sv. Blaža u funkciji gospodarskoj, napose kao
zaštitnika stada. (Bio je pastirom u Kapadocijskoj Cezareji).
Nije danas više jasno, da li je on namjerno od crkve same, ili mimo
nje po samom puku, po sličnosti imena, poistovjećen sa staroslovjenskim
poganskim bogom zemljodjelstva Volosom. U Rusa sv. Blažu posvećuje
se prva odrezana rukovijet ploda, a zovu je »Vlasiojovym bradinim
vlasima«. Kod toga postoji običaj, da se vežu suzlom. Kažu: Волосу
бороду! — Prema tradiciji ruskoj, bugarskoj i češkoj sv. Blaž je zaštitnikom
stada. A Veles, Volos razvio se iz kućnih demona u boga gospodarstva
i stada. Pa Niederle, s pravom, zaključuje, da je ispravnije uzeti,
da je na sv. Blaža prenesen kult Veles-Volos, no obratno, kako su
sudili Miklošič, Veselovskij i dr. da je Veles nastao iz sv. Blaža.
Kada smo već kod ovih žrtava, neće biti suvišno, da ukažemo na nekoje
potpuno istovjetne i kod prvog oranja i sijanja, kada su one molitvene,
a ne zahvalne. Po istovjetnosti biće namijenjene jednom te istome
božanstvu ili demonu. U Pečenjevcima, prije no što započnu sa sijanjem,
zakolju pijetla na stožeru na gumnu. Pijetao se skuha i pojede na
njivi, a čine to zato, da im pšenica poraste visoko kao stožer, a
zrno bude crveno kao pijetao.
U Lužnici, uoči dana kada će da počnu sa sijanjem, iznesu malo žita
iz hambara i zapale uz žito voštanu svijeću. Žito okade, a na istom
mjestu zakolju pijetla. Nekoji nadnesu pijetla nad samo žito, da po
neka kap krvi kapne i u samo žito, a nekoji uzmu samo glavu i iz nje
iscijede malo krvi u žito. Na mrsan dan pijetao se poruča; inače se
ostavlja za slijedeći. To žito smatra se kao »molitveno« i na njega
se prituri žita koliko je potrebno. U nekim kućama u Masurovcu, kada
izvade iz torbe sjeme, kolju pijetla ili pile i krvlju nakapaju to
sjeme.
U selima oko Pirota, ako nemaju pijetla, kolju pile. U Nišavi glava
zaklanom pijetlu mora da pane ravno u samo žito. Žito, nad kojim je
zaklan pijetao ili pile, meću u kući na zemlju i pale voštanu svijeću;
na raonik stave živi ugljen i s njim okade žito. Po tom ga presipaju
i nose na njivu. Kada orač otiđe na njivu, nekoliko se puta prekrsti,
a onda zakopa u brazdu glavu onog pijetla, odnosno pileta. Kada žene
od zaklanog pijetla ili pileta zgotove ručak, nose ga na njivu. Ovim
podacima nije potreban dalji komentar.
Kada se okonča vršidba oko Đevđelije mladići prave »džama1u«. Obuku
se kako mogu nakaradnije (naročite kape, zvonca), ogarave se na licu
i onda oko 8 sati otpočnu igrati po kućama. Nađu i ko će da im svira
i udara u »dair e« (tamburin). Odigraju kolo, dva, i nakon što su
ih nadarili ječmom, pšenicom itd. idu u drugu kuću. Oko ponoći načine
odmor na sred sela. Donesu krupne slame, nalože vatru, posjeđaju oko
nje i pjevaju. A kažu da to čine, da bi »dajredžija« zagrijao daire,
jer zbog noćne vlage koža popušta, a daire onda ne odjekuju dobro.
Poslije toga nastave igranjem do zore.
Obučeni su: neki imaju kožuh naopako, a o pojasu opasani su uzetom,
na kome vjesi desetinu »džangaraka« (velikih zvonaca), pa kada igraju,
prave zaglušnu buku. Neki udaraju u praznu, s prijeda obješenu kantu.
Neki bi obukao dugu bijelu košulju, opasao se pojasom i zabradio ženskom
maramom, opasao poderanu žensku kecelju, zadjenuo za pojas preslicu,
vezao uzicom vreteno, pa oponašao predenje.
Za njom muž nosi dijete, načinjeno iz krpa, pa, ponekad, opali majku
s djetetom po leđima; pa kao da se dijete rasplakalo — sam oponaša
dječje glasove — pa se onda trsi, da ga ušutka.
Džamalare svako lijepo dočekuje i dariva žitom, samo da ga što bolje
»blaguslove« — »b1agušove!« Džamalar koji ide s magarcem ili s konjem
i sakuplja žito, blagosiva: »Gospod da ti dade (ako je muž) kolko
tipciji (u čemu žito nosi) tolko ženi, kolko zrnca, tolko deca!
Od žita džamalari dadu nešto crkvi, nešto prodadu da dokupe što im
treba za večeru, da se bogato sprovesele. Večera se kuha i blaguje
u polju, obično na nekom gumnu. Te večeri isto tako udaraju daire.
Ovo je obredna igra i usko, po čitavom svome karakteru, povezana s
agrarnim kultom s obradom zemlje. Ima mnogo srodnosti s kultom eleuzijskih
i olimpijskih svečanosti grčkih, kao i Saturnalia rimskih.
III
Pregledavši značajnije žetvene običaje i obrede Slovjena, a napose
južnih, pa zgodimice i Germana, radi uporedbe spomenuću i rimske svečanosti
u vezi sa žetvom.
I Rim je imao sjetvene običaje i obrede »feriae sementinae«, a u julu
i augustu žetvene svečanosti. Spadali su među tzv. »popularia sacra«
koje je svaka obitelj, bez naročitih privilegija, i bez učešća svećenika,
mogla da sama obavi. Prethodila im je pokajnička žrtva »krmače« (»porca
praecida nea«), koja se na svakom seljačkom dvorištu prinosila prije
požnjavanja pšenice, žita, prosa, graha i repičina sjemenja za mrtve
i za eventualne propuste kod sahrane. Bogovi oranica i podzemlja povezani
su, pa se dobra žetva može iščekivati samo kod zadovoljenih i smirenih
podzemnih sila. Prethodno Janusa su se sjetili darom tamjana i vina,
Jupitra novim darovima i molitvama za blagostanje kuće i dvorišta.
Utroba žrtvovane krmače i jedan dar u vinu prinesao bi se podzemnoj
boginji Ceres. Drugi običaj, pred samu žetvu, vjerojatno uz učešće
svećenika, bio je tzv. »praemetium« tj. prva rukovijet žetve u čast
božice Ceres. Na selu bile su ove svečanosti povodi, da puk dade oduška
osjećajima radosti i zahvalnosti svim mogućim načinima pjevanja i
plesanja.
Muški bog zemljoradnje i njezina blagoslova bio je Saturn. Svetište
mu je bilo na kapitolinskom uzlazu. - Kroz čitavu godinu, izuzevši
njegove praznike u decembru, noge na božanskom kipu bile su omotane
i kao svezane vunenim povojima, da bi se talismanski osiguralo blagoslov
koji od njega proizlazi i njegova nevidljiva prisutnost preko obvezivanja
njegova kipa. Činodejstvovalo se, ne kao obično pokrivene (velato),
već s otkrivenom glavom (aperto capite). To su krstili »1uce miacere«
— (praviti svijetlo).
Saturnus bio je i bog drveća i bog vinogradarstva. Zato je vjerojatno
i njegova svečanost »saturnalia« metnuta u decembar, kad je zemlja
već mirovala, kada su svi poljski radovi bili dovršeni, urod pospremljen,
pa se moglo posvetiti samo nesmetanim užicima. Saturnalia započinjala
su 17. decembra i trajala 7 dana, dakle, do 24. A to je bio današnji
badnjak, najkraći dan u godini, dan umiranja sunca koje je u minuloj
agrarnoj godini izvršilo svoju misiju. Na 25. XII slijedio je zimski
solisticij, »dies natalis solis invicti« (rođendan nepobjediva sunca).
U mnogim religioznim sistemima ovi poslednji dani imaju značenje jedne
blagoslovljene i opće obnove prirode. Karakter ove svečanosti bio
je: radost i sloboda, raspušteno veselje, gozbe i darivanja. Robovi
su smjeli jesti pred svojim gospodarima, negdje i s njima zajedno,
pa da ih ovi kod stola i posluže. Tih dana moralo se odgoditi svako
neprijateljstvo, sudovi su mirovali, a izvršenje kazna odgađalo.
Druga svečanost u slavu žetve jesu »Consualia« , istovremeno i na
uspomenu otmice Sabinjanki. Consus je bog zemlje i poljoprivrede,
neka vrst Tellumo i Dis Pater-a. Svetkovala se tri puta u godini:
u nonama Julia: žrtvovali su svećenici na žrtveniku kojeg bi se iskopalo
iz zemlje. Glavna proslava bila je, međutim, na 21. augusta, prije
no što su započela žrtvovanja Ops Consivia u Regii. Quirinalski flamin
i vestalinske djevice skrbili su za žrtve koje su ovamo pripadale.
Održavane su circenzijske utrke na kolima i s konjima bez konjanika.
S ljudima su svetkovale i tegleće životinje, konji i mule, koje su
se toga dana, ovjenčane cvijećem, odmarale od posla i dobro hranile.
Ovi običaji i trke potsjećaju na Eleuzinske, Olimpijske i druge trke
Grka, koje su se isto tako, većinom, obdržavale nakon okončane žetve.
Treći put svetkovana su consualia 15. decembra, kao uvod u Saturnalia.
Postojao je u Rimu i zaseban red »Collegium fratrum Arvalium«, čiji
je svećenički znak bio jedan vijenac iz klasja s bijelom vrpcom. Tim
je i označen kult kao boginje polja i oranica. Osnivaocem toga Collegia
smatra se Acca Larentia, žena pastira Faustulusa i othraniteljica
Romulova.
Collegium upotpunjavao se koopcijom iz članova najuglednijih rimskih
obitelji. Na čelu kolegija stajao je »Magister«, a birao se na svečanostima
svake godine u Gaju božice Dea Dia. Zastupao ga »promagister«; a imali
su svog »f1amina«, i zamjenika »proflamina«. Ministrovali su im »Camilii«,
koji su morali da budu »fratrimi « i »matrimi« isto tako članovi iz
najboljih familija rimskih građana. Funkcije braće bile su redovite
i neredovite. Središte religioznih dužnosti bila je služba božici
rimskih poljana »Dea Dia«, identična s Tellus, Ceres ili Ops, srodna
Fauni i Flori.
U mjesecu maju, kada su prvi poljski plodovi dozreli, i kad je trebala
da započne žetva, vršili bi svoje bogoslužne čine u božičinom gaju,
na desnoj obali Tibera, na »via Campana«. Pripremni obredi obavljali
su se u gradu u kući magistrovoj. Svečanosti nisu bile vezane na fiksirani
datum, već bi ih početkom godine navijestio magister i to ili za 17,
19. i 20. ili na deset dana docnije 27, 29. i 30. maja. Prva slava
»domi« vršila se u kući magistra ili protomagistra u gradu; najsvečaniji
dio obavio bi se u božičinom gaju, a treći opet »kod kuće«.
Obred prvoga dana: jutarnja služba, a poslije podne zajednička gozba
braće i kamila. U rano jutro žrtvovalo bi se Dea Dii tamjana i vina,
malo suhih plodina tj. cerealia od minule godine i zelene tj. svježe
od ove godine. Okolo se dijelilo lovorikom ovjenčane kruhove i miropomazana
slika Dea Diae. Slijedila bi kratka sjednica kao zaključak ovog bogoslužja.
Nakon što bi se braća okupala, došla bi poslije podne opet skupa.
Prvo bi jeli braća i četiri dječaka dvoritelja (camilli); zatim bi
žrtvovali tamjana i vina, našto bi dječaci, uz pomoć slugu, odnesli
nešto od jela, napose iz uroda ove godine, na žrtvenik (»frugeslibatae«);
a onda su dobili pomast i vijence. Po tom bi još jednom dodirnuli
plodine Ceres i išli k večeri. Ostaci ove, pomast i ruže iz vijenaca,
razdijelili bi se i ponesli kući, čim bi se braća, nakon uobičajenog
pozdrava »fe1iciter« (srećno) razišla. Drugog dana nije bilo svetkovanja.
Slijedećega dana (19. ili 20. maja) sastali bi se rano izjutra u gaju
Dea Diae pred vratima. U ovome gaju, bile su i razne zgrade i postrojenja:
hram, veliki žrtvenik, i više ognjišta za žrtvovanja, te oltara; jedan
tetrastylosicircus.
Počelo se pokajničkom žrtvom. Prinosio ju je magister od dva praseta
i jedne »bijele krave« (njezina bi se utroba metnula na jedan žrtvenik
u cirkusu). Iza toga sva bi braća u tetrastylosu blagovala od prasadi
i pila od njihove krvi. Po tom bi u procesiji s prekrivenim glavama
i od Romula određenim vijencem klasja, urešeni bijelom vrpcom oko
glave, pošli gore u gaj, gdje bi magister, u ime sviju, žrtvovao ugojeno
jagnje, čija bi se utroba, radi znakova, brižno pretražila.
Poslije toga svi bi darivali s tamjanom i vinom i vratili se u hram,
gdje bi prikazali darove u loncima, dok bi magister i flamen pred
hramom prinesli drugu žrtvu.
Zatim bi dva brata otišli sa slugama, da donesu »p1odine«, koje bi
braća jedan drugome iz ruke u ruku dodavali, dok ne bi došle natrag
u ruke sluge. Izgleda da je to bilo jedno posvećivanje novih plodina,
kod česa treba predmijevati jednu obrednu oranicu, posvećenu, u blizini
gaja ili u njemu samome. Na to bi sva braća otišla u hram, molila
se, otvorili vrata i smjestili na obronku, sjeli na kamene klupe i
dali da se narodu, koji se ovdje sakupio, dijele hljebovi ovjenčani
lovorikom, miropomazane slike itd. Napokon bi se hram zatvorio, a
sluge odstranile.
Slijedio bi ples oko oltara (tripudium), kod česa bi se braća raspasala,
podijelila u tri skupine i pjevala starinske pjesme, čiji bi se tekst
među braću porazdijelio. Bile su to: kratka molitva Marsu i Larima.
Iza toga bi se birao magister i flamin za slijedeću godinu. Po tom
bi slijedila zajednička gozba.
Napokon bi se braća zaputila u cirkus gaja, gdje bi jedan dječak dao
znak za početak trka s kolima. Išlo bi se samo na bigama, kvadrigama
i tzv. desultores . Kao nagrade dijeljene su paome i srebrni vijenci
(vjerovatno klasja). Na to bi se braća povratila u grad, u kuću magistrovu,
gdje bi još jednom blagovali, žrtvovali tamjana i vina, pa darivani
vijencima, miomirisima i plodinama, razišli bi se.
Trećeg i zadnjeg dana — završetak svečanosti — obavio bi se istim
običajima i ceremonijama kao i prvi dan.
Napokon bila je žetvena svečanost i u čast božice Ceres. I jezik,
i terminologija u kultu, kao i svećenice potječu iz grčke Italije.
I hram njezin na brdu Aventinu, na ulazu u cirkus, izveden je skroz
na grčki način. Prije proslave (u avgustu) žene su se morale kroz
devet no;iju sudržati od svakog odnošaj a s muževima. Onda bi dolazile
na proslavu u bijelim haljinama (simbol čistoće), i okićeni s vijencima
zreloga klasja, prvijenaca u plodinama.
Kao što smo u našega naroda vidjeli žrtvovanje prvijenaca od novoga
brašna, tako je i u Rimu postojala prastara zahvalna svečanost za
prvi užitak novo dobivena žita tzv. »Fornaca1ia«. Tada se uživao prženi
»Far«, prastaro nacionalno zrnje Italije. A pržilo se u krušnim pećima,
čiji je zaštitnik bila božica »Fornax«, otud i svečanostima ime »fornaca1ia«.
Doba je spadalo u februar, no praznik bio je pomičan. Slavile su se
po kurijama, pod nadzorom »Curiomaximus«-a, koja je unaprijed naviještala
i dane. Slavilo se svečanim gozbama, a kod tog su uzele učešća zajednički
sve kurije. Koji ne bi došli, nazvali bi ih »stulli« (budale), jer
da nisu znali više da nađu ni svoje kurije. Takove budale slavile
bi svoje zasebne »fornika1ije« na dan Kvirinalija 17 februara tj.
na posljednji termin. Zato se taj dan nazvao: »Stultorum feriae«.
Pregledali smo svečanost žetve u našega naroda, kod ostalih Slovjena,
kod ostalih susjeda, i napokon u antici. Svima je zajednička vjera:
da je uspeh žetve uslovljen od podzemnih demona, koje se kod sjetve
molitvama i žrtvama odobrovoljiti, a kod žetve zahvalnicama naklonima
učiniti mora. Sjetva je neizvjesnost, žetva je radost nad uspjesima.
Osigurava se kontinuitet rodnosti prenosom sjemenja iz prošlogodišnje
žetve u novogodišnju sjetvu.
U Rimu žrtvovanju prvijenaca nove žetve prethodi žrtva klasja iz prošlogodišnje.
Svagdje je nosilac rodnosti sunce, izvor svjetlosti i topline. Za
njegove solisticije vezani su obredi, običaji i svečanosti.
Krvne žrtve ostale su do danas. Iako ne svuda. Žrtvuje se pratilac
boga svijetla i gromovnika pijetao. U Rimu svinja, simbol sreće i
blagoslova, kod nas glasnik vremena. Svagdje su svečanosti žetve spojene
pjesmama, gozbama, igrama i veseljem. U Đevđeliji vidimo i s krabuljama
kao na Saturnalijama. To je pračovječanski motiv. Iza napora, muka,
straha, dolaze dani užitka i radosti. Ali dolazi nova godina. Trebaće
nove pomoći starih sila. I njima se žrtvuju pijetlovi, no i prvijenci
užitaka. Kršćanstvo je kanaliziralo te poganske preostatke u svoje
vode, ali iskonsku pogansku karakteristiku nije moglo da zatoni. Ono
čovječansko jače je od svega.
