| Slaveni ratuju s Karlom
Velikim i Franačkim carstvom
Dakle, s tim Lužičkim Sorabima car Karlo Veliki bijaše
gotovo neprestance u ratu, te i on osobno krenu mnogo puta u borbene pohode
na njih. Naime, prvi put, ne bi li ih pokorio, posla on (kako piše [Karlo]
Wagrienski u 2. knjizi) snažnu vojsku pod zapovjedništvom ponajboljih
svojih vojskovođa, no ne uspje u svom naumu jer Sorabi izađoše iz zemlje
i krenuše ususret neprijateljskoj vojsci, hrabro nasrnuvši na njih, te
se zametnu žestoka i okrutna bitka u kojoj pade mnogo plemenitih i slavnih
franačkih muževa. Poginu tamo i knez Slavena Soraba Lubidrag, odnosno
Ljubidrag, s mnoštvom svojih ljudi. Kaže Wagrienski da za franačko kraljevstvo
to bje najpogubnija bitka, pošto u njoj izgubi život trideset dvije tisuće
Franaka i oko četrnaest tisuća Slavena. Bješnji no ikad, svi se Slaveni
(kako pise Johannes Aventinus u 4. knjizi) ujediniše protiv Franaka, te
ušavši u zemlje Obodrita, danas vojvodstvo Mecklenburg, i u Sasku, poharaše
i spališe sve pred sobom. To nagna Karla [Velikog] da ponovno okupi vojsku,
mnogo veću od prethodne, te predavši zapovjedništvo svom vojskovođi Liutprandu,
upadne u zemlju Soraba. No Liutprand ne uznapredova mnogo u svom pohodu,
kad bje prisiljen vratiti se natrag. Naime, uhode mu dojaviše da mu neprijatelji
ujedinjeni sa Slavenima Vilcima dolaze ususret s velikom vojskom, te se
on zaustavi i ne htje krenuti dalje. Na to Slaveni opkoliše Franke sa
svih strana i u napadu kod rijeke Labe izvršiše strašan pokolj, da bi
zatim upali u Sasku i Tiringiju i tamo uništili i spalili nekoliko mjesta.
Primivši glase o tome, Karlo pozva k sebi trojicu svojih vojskovođa, Adelgiza
posteljnika, Geilona i Vorada nadvornika. Naredi im da okupe istočne Franke
i Sase i da što prije krenu na Slavene Sorabe. Dok oni izvršavahu careve
naloge, primiše vijest (kako piše Aimon u 4. knjizi, poglavlju 74.) da
se Sasi bijahu pobunili i ustali na oružje protiv Karlovih ljudi. To prisili
Franke da odustanu od pohoda protiv Slavena, a ovi se još više osokoliše
i već slobodno harahu carevim zemljama. Car, uvidjevši da mu u takvim
prilikama nema druge no uhvatiti se u koštac s njima, i to osobno, umjesto
da šalje na njih svoje vojskovođe, naredi da se u čitavom carstvu okupe
novi ljudi ne bi li konačno pokorili Slavene. Doznavši za to, Slaveni
se ujediniše kako bi im se oduprli. Monah Aimon, pripovijedajući o tom
carevom ratu sa Slavenima, u 4. knjizi, poglavlju 81., kaže: U Germaniji
živijedan ratoborni slavenski narod, nastanjen na obalama oceana, koji
se na vlastitom jeziku naziva Veletabi, a na franačkom Vilci ili Vulci.
Narod taj bijaše Francima vječni neprijatelj, te nikako ne prestajaše
u oružanim pohodima mučiti svoje susjede podložne franačkom kraljevstvu
ili u savezu s njim. Ne mogavši više otrpjeti njihovu bezočnost, Karlo
Veliki okupi vojsku i osobno krenu na njih. Dade sagraditi dva mosta na
rijeci Labi i tako prijeđe u zemlju neprijateljsku. Slaveni na to, kako
se ne bi izložili pogibli, sklopiše s carem mir. Ovdje Wagrienski dodaje
da Karlo držaše toliko do tog mira, da slavenskom knezu Dragovidu preda
mnoštvo kraljevskih darova. Drugi dio Slavena, pri čemu mislim na Sorabe,
upadne u Karlovo carstvo (kako pripovijeda Wagrienski), te bez imalo poštovanja
žariše i pališe njegovim zemljama. Car posla na njih iz Aachena svog sina
Karla s vojskom. Carev sin se potuče s neprijateljima i odnese pobjedu,
a (kako piše Aimon u 4. knjizi, poglavlju 92.) Miledoh, vladar Soraba,
pade u boju. No usprkos svemu tome nikad ne bijaše moguće obuzdati Slavene,
te oni nastavljahu pustošiti franačkim kraljevstvom, držeći cara gotovo
neprestance pod oružjem, što se vidi i iz njegova životopisa iz pera redovnika
Einharda, koji kaže da se car taj osobno dugo boraše s Veletabima, najodličnijima
među Slavenima. Potvrduje to i opat Reginon u 2. knjizi, te također Petri
Suffridi kada kaže:
Slaveni se često hvatahu u koštac s Karlom Velikim,
koji se grdno namuči ne bi li neke od njih pokorio, a kad konačno sklopiše
mir s carem, okrenuše se, po svom drevnom običaju, protiv Danske. Naime,
u 3. knjizi o Venedima Nizozemac Petar Crusber piše da Slaveni ne bijahu
nikada na miru, te kad ne bijahu u ratu s germanskim carevima, okretahu
oružje na Dance. Stoga, sklopivši oko godine 804. mir s Karlom Velikim,
stupiše u rat s danskim kraljem Godifridom. Ušavši sa snažnom vojskom
u zemlju Slavena Obodrita, Godifrid zauze nekoliko utvrda, no usprkos
tome, vrati se iz tog pohoda (kako piše Aimon u 94. poglavlju 49. knjige)
uz velike gubitke u ljudstvu. Naime, premda natjera u bijeg kneza Draška,
koji bijaše utekao sa svog položaja ne pouzdajući se u pomoć svojih, i
premda potom usmrti i vojvodu Godelaiba, ipak u tom pothvatu izgubi ponajbolje
svoje borce i nećaka Reginolda, bratova sina, koji bijaše izgubio život
zajedno s mnogim dičnim Dancima u napadu na jednu utvrdu. Da mu u tom
ratu ne bijahu pritekli u pomoć Slaveni Vilci, možda bi čak i on sam s
čitavom svojom vojskom našao tamo smrt. Samo zato što Vilci (kako kaže
Aimon), zbog drevnih svojih zavada s Obodritima, pritekoše svojevoljno
da bi se združili s danskom vojskom, Godifrid odnese pobjedu. No nedugo
potom, Draško se pomiri s Godifridom, te skupi vojsku s kojom nasrnu na
svoje slavenske susjede žareći i paleći sve oko sebe. Poredavši ponovno
svoje borce i nekolicinu Sasa, osvoji veliki grad Smelding. Plodnim tim
svojim uspjesima postignu da svi oni koji se bijahu pobunili protiv njega
ponovno sklope s njim savez. Nedugo nakon toga, zatekavši se u trgovištu
Rerik, bje mučki ubijen od izdajničke ruke Godifridovih ljudi. Nakon njegove
smrti Obodriti napadoše utvrdu Hochbuch na rijeci Labi, u kojoj tada prebivaše
poklisar cara Karla i istočnih Sasa. Kad je konačno i osvojiše, potpuno
je uništiše. U prošlosti se uhvatiše u koštac i s danskim kraljem Sirardom.
Zametnuvši boj s njim, potukoše ga kod Fionije. No on se, okupivši ponovno
vojsku, sukobi s neprijateljima u pokrajini Juciji, no i tamo osta poraženim
i natjeran u bijeg. Zagospodarivši Jucijom, Slaveni proširiše svoje carstvo.
U tom ratu (kako izvješćuje Albert Krantz u 1. knjizi, poglavlju 13. o
Vandaliji) zarobiše Jarmerika, sina Sirardova, zajedno s dvije njegove
sestre; jednu od njih prodaše norveškom kralju, a drugu dadoše Germanima
s kojima nakon Karlove smrti Slaveni mnogo puta ratovahu. Naslijedivši
oko godine 818. oca na prijestolju, Ludovik Pobožni se naime sukobi sa
Slavenima, te (kako čitamo u Karla iz Wagriena u 6. knjizi) bje u boju
poražen, a mnogo njegovih ljudi poginu. Aimon, pričajući o tim događajima
u 5. knjizi, poglavlju 11., kaže da Slaveni nakon prelaska rijeke Labe
harahu Saskom, te da Ludovik odasla na njih dostatan broj ratnika i natjera
ih da odustanu od tog pothvata. No oni potom godine 839. ustaše na oružje
protiv dotičnog cara, koji bje prisiljen neprekidno tijekom dviju godina
osobno se boriti protiv njih, da bi na koncu u tom ratu pretrpio velike
štete od Slavena. Ratovahu oni također i s njegovim sinom Ludovikom, drugim
carem tog imena. Naime godine 869. Slaveni, što nastavahu krajeve nasuprot
Sasima, upadoše u Sasku i naniješe velike štete. Udruživši se dakle sa
Sasima, Ludovik osobno krenu na njih, te zametnuvši boj odnese tek uvjetnu
pobjedu, utoliko što bitka (kaže Aimon u 5. knjizi, poglavlju 23.) bješe
krvava i s obje strane pade velik broj boraca.
Slaveni ipak ne odustajahu od stalnih napada na njegovo
carstvo. U sukobu s njima 874. godine Ludovikov se sin Karlo zateknu u
takvoj nevolji da njegovu ocu poručiše kako bi ne pritekne li što prije
u pomoć sinu, mogao i ne vidjeti ga više. Ludovik osobno krenu na put
i, oslobodivši sina, posla izaslanike Slavenima koji bijahu podložni raznim
kneževima, te (kaže Aimon u petoj knjizi, poglavlju 31.) sklopi s njima
mir kako najbolje mogaše. Strašan i dug bijaše međutim Ludovikov rat s
Radikom ili (kako ga zove opat Reginon u 2. knjizi) Rastitom, knezom slavenskim.
Ne mogavši ga nikako drukčije svladati, stupi u tajne pregovore s njegovim
nećakom ne bi li ga se dočepao. Kad zahvaljujući izdaji to i ostvari,
dade mu iskopati oči i zatvoriti ga u samostan. Nakon tog se uspjeha silno
uzoholi, htijući da ga štuju još više nego prije. Pa iako mu uspje svladati
Slavena Radika, svejedno nikad ne uzmognu spriječiti puk slavenski da
hara njegovim kraljevstvom nanoseći velike štete. Piše Karlo iz Wagriena
u 4. knjizi 0 Venedima da se taj car i brat njegov Karlman često
sukobljavahu sa Slavenima, a da medu svim njihovim okršajima tri bijahu
najveća: onaj kod Goringena u Tiringiji, drugi u Rodvichu u Saskoj, a
treći izmedu rijeka Fulde i Weser. U tim bitkama Franci izgubiše mnoge
svoje vojskovođe i više od pedeset tisuća boraca, uz zanemarive gubitke
protivnika svojih Slavena. Za vladavine te dvojice careva (prema tvrdnjama
nekih autora) dio Slavena, odnosno oni što nastavahu baltičke obale, skupiše
snažnu flotu i krenuše u napad na Englesku, zadavši strašne muke tamošnjem
kralju Heresperu. No Heresper na koncu izađe iz jednog okršaja kao pobjednik
i zarobi Rača ili (kako ga zove Alessandro Sculteto) Rasta, kralja Slavena,
te ga oslijepi. Preostali se Račovi ljudi tada vratiše kući. Opremivši
ponovno flotu, napadoše Fioniju, najvažniji otok u Baltičkom moru. Nanesoše
tamo takve štete i izvršiše takav pokolj tamošnjeg pučanstva, da bi otok,
da se to još jednom dogodilo, bio ostao potpuno pust i bez ijednog jedinog
stanovnika, kako izvješćuje Saxo Grammaticus u 14. knjizi. Isto to pripovijeda
i Wagrienski u 4. knjizi, no glede vremena zbivanja ne slaže se u potpunosti
sa Saxom. Slaveni ratovahu zatim i držahu dugo pod oružjem i Henrika Saksonca...
Poganski obredi baltičkih
Slavena
Glavni grad Rujanaca, imenom Arkona, kojega se danas
ni ruševine ne vide, bijaše smješten (po mišljenju nekolicine) na visokom
rtu čije obale s istoka i s juga oplakuje inore, opasanom tako visokim
zidinaina da bi strijela odapeta iz luka jedva dosegla vrh njihov. Sa
zapada grad bijaše zaštićen velikom i snažnom utvrdom. Saxo Grammaticus
međutim smješta Arkonu na drugi jedan otok, zvan Vitora, udaljen od Rujane
za širinu rijeke, a kojeg uništiše Harald, kralj Gota, i Heming, kralj
Danaca. Abraham Ortell tvrdi da na mjestu Arkone u davnini bijaše smješten
slavenski grad Vineta, a bijaše to grad (kako piše Helmold) najveći od
svih europskih gradova i najpoznatiji po trgovini izmedu raznih naroda.
Bijaše nastanjen Slavenima koji primahu i druge narode, kojima međutim,
za njihova boravka u gradu, ne dopuštahu živjeti prema kršćanskim zakonima.
Sve do konačnoga svog uništenja, taj grad dakle ustraja u neznaboštvu.
No ne bje ljudi čestitijih običaja ni veće gostoljubivosti i dobroćudnosti
od Slavena što nastavahu Vinetu.
Helmold smješta drugdje taj grad, naime između ušća
rijeke Odre i grada Kammina, gdje se još i dandanas vide njegovi ostaci.
Uzrokom propasti Vinete ne bje ništa drugo doli nesloga među njezinim
gradanima, čime potaknut kralj danski, u želji da oplijeni tako bogat
grad, sastavi veliku flotu s kojom nasrnu na grad, zauze ga, opljačka
i sravni sa zemljom. Rujanci, stanovnici otoka Rujane, imahu brodovlja
u velikom broju, te krstareći onim obalama pričinjahu velike štete, a
ponajviše danskim kraljevima s kojima se često sukobljavahu. Witikind
Nizozemac u 3. knjizi piše da Rujanci ljeta Gospodnjega 809., sastavivši
flotu od 830 lađa, napadoše kraljevinu Dansku i istočnu Friziju, a uz
ostala zla koja tamo počiniše, zauzeše i spališe gradove Oldenburg i Niessen,
te odnesoše ogroman plijen u domovinu svoju Rujanu. Bje to razlog s kojeg
se Karlo Veliki oko godine 810. maši oružja protiv njih, te ih u dva žestoka
i krvava okršaja nadjača i privede Kristu. Pokorivši ih (kako piše Witikind)
zahvaljujući njihovoj razjedinjenosti više no vojsci franačkoj, naredi
da svi postanu kršćanima i sljedbenicima rimskog obreda, te da zajedno
sa Sasima, koje nešto prije toga bijaše preobratio na vjeru Kristovu,
plaćaju danak i iskazuju posebno štovanje svetom Vidu, koji u to doba
bijaše među onim pukom nadasve štovan. Rujanci plaćahu danak sve dok poživje
Karlo Veliki, no nakon njegove smrti odbiše plaćati danak i pridržavati
se vjere kršćanske. Sagradiše u svom gradu Arkoni hram u koji postaviše
kip Svatovita ili (kako ga naziva Krantz) Zvantovika, koji nije drugo
doli sveti Vid, te svake godine muškarci i žene donašahu u taj hram danak
odjednog dinara po glavi. Kad bi ih susjedi pitali za danak, odgovarahu
da im u domu njihovu dostaju Vid i danak njegov.
Vrativsi se tako neznaboštvu, obožavahu kuinira tog Svatovita,
koji bijaše izrađen od drva i velik poput diva, a imaše, kao i Jan u nekih
drugih naroda, četiri glave, kako bi ulazeći s bilo koje strane hrama
čovjek mogao vidjeti i uživati u pogledu na kumirov obraz. Idol taj bijaše
golobrad, a duga mu kosa bijaše sa svih strana dobro podrezana, te se
činjaše (kako kaže Saxo Grammaticus) kao da oponaša slavenske navike u
podrezivanju kose. Bijaše zaodjeven u halje dugačke sve do poda, u desnici
držaše kovani rog, a u taj rog svećenik jedini koji medu Slavenima nošaše
bradu, uz brojne svečane obrede ulijevaše vino. Vino bi ostalo u rogu
do sljedećeg dana, te prema tome da li bi ostalo na istoj razini ili pak
opalo, svećenici bi prosudili kakva će biti sljedeća godina, tumačeći
opadanje razine kao oskudicu, a njezinu postojanost kao obilje. Ljevicu
držaše Svatovit oslonjenu o bok, a nedaleko se od njega mogahu vidjeti
uzde i sedlo njegova konja, te velik i bogato ukrašen mač. Taj se i takav
kumir nalažaše u kapeli s četiri luka smještenoj u velikom hramu, premda
bez ikakva oslonca o zidove hrama, a sa svih strana kapela bijaše okružena
zavjesama od bogato ukrašene grimizne tkanine. U kapelu bijaše zabranjen
pristup svima osim svećeniku, a ni njemu uvijek i kad god mu se prohtije,
nego samo u predblagdanske dane kako bi sve počistio i ulaštio. Pa ni
samom svećeniku ne bijaše dopušteno disati unutar zatvorenih zavjesa,
nego kad bi htio uzeti dah, potrčao bi na vrata i promolio glavu kako
dah smrtnika ne bi ni na koji način dodirnuo božanstvo, jer smatrahu to
prevelikim grijehom. Svom idolu davahu uvijek trećinu ratnog i svakoga
drugog plijena, a imaše Svatovit i svojih 300 konja i osobnu stražu od
300 ljudi koji iđahu u rat za njega i svu dobit predavahu svećeniku, da
bi zatim bila pohranjena u riznicu iz kojeju nije bilo dopušteno iznijeti
ni na koji način i ni iz kojeg razloga. Piše Saxo Grammaticus da istog
tog idola obožavahu ne samo Slaveni, nego da ga darivahu takoder stranci
i kraljevi susjednih zemalja. Među ovima posljednjima bijaše i danski
kralj Samo, koji mu posla na dar zlatni pehar vrhunske izradbe, za što
primi i nagradu. Ne prođe, naime, mnogo vremena, a kralj Samo umre bijednom
i okrutnom smrću i Svatovit mu ne bje ni od kakve pomoći. Idolu bijaše
posvećen i jedan bijeli konj krupna stasa, kojem nitko osim svećenika
ne smje čupati dlaku iz repa ili grive, niti jahati ga ili kititi jer
Slaveni bijahu čvrsto uvjereni kako ga Svatovit jaše u svojim pohodima
na neprijatelje kadgod mu se prohtije. Vjerovahu kakoje dokaz tome što,
ostavivši navečer konja u uobičajenom njegovu stanu, istimarenoga, čistog
i vezanog, često ga sljedećeg jutra nalažahu blatnjavog i potnog, kao
da te noći bijaše prevalio dug put. Po hodu tog konja proricahu uspjeh
ili neuspjeh započetih ratova, a želeći doznati to prije no što se ostvari,
pribjegavahu sljedećem postupku: U zemlju pred hramom zabijahu uspravno
šest motki u parovima jedna pred drugom i na jednakom razmaku. Zatim bi
preko tih parova privezali poprijeko još jednu motku, tako blizu tlu da
konj može sasvim lako prijeći prijeko, a da ne skoči. Na dan uglavljen
za taj dogadaj, svećenik bi nakon dugih i veličanstvenih molitava poveo
svečanim korakom konja za uzde, sve do one tri prepone od motki; ako bi
konj uredno, jednu za drugom, prekoračio sve tri prepone, uvijek desnim
kopitom i ne zamijenivši nijednom desnu s lijevom stranom, Slaveni bi
bili sigurni u pobjedu, a ako bi konj učinio suprotno od toga, oduzeo
bi im vjeru u pobjedu. Svake godine nakon žetve žrtvovahu svom idolu velik
broj životinja, a kadikad bi svećenik uzeo i kojeg kršćanina i smaknuo
ga za žrtvu, tvrdeći da je krv kršćanska bogovima i te kako ugodna. Nakon
toga bi pred vratima hrama upriličili svečanu gozbu i donijeli na stol
okruglu pogaču pripremljenu od komine a tako veliku, da bi se iza nje
mogao sakriti odrastao čovjek. Svećenik bi uistinu stao iza pogače, te
se sakrio pokrivajući se njome, pa upitao mogu li ga vidjeti. Kad bi mu
svi uglas nijećno odgovorili, stao bi moliti svog idola da im dade da
ga se sljedeće godine još manje vidi. Rujanci ustrajahu u tim svojim zabludama
gotovo punih tristo pedeset godina, a za to vrijeme (prema izvješćima
Witikinda Nizozemca u trećoj knjizi i Petra Crusbera u šestoj) povedoše
bezbroj ratova s mnogim narodima, harajući ne samo primorjem i priobalnim
gradovima, nego prodirući sve do u unutrašnjost Germanije i zadajući velike
muke ondašnjim kraljevima i carevima. No Bog, čije su nam namjere skrivene,
ne htje da puk taj ratoborni ostane u mraku neznaboštva, te osokoli kralja
danskog Valdemara da ustane oružjem na njih. Valdemar skupi snažnu vojsku
u nakani da ih pokori, no uvidjevši kako same njegove snage nisu dostatne,
udruži se s pomeranskim kneževima Kazimirom i Boguslavom, te s Pribislavom,
vladarom Slavena Obodrita. Krenuvši zajedno s njima u pohod, Valdemar
godine 1167. nadjača srčane Rujance. Nakon pobjede, dade Svatovitovu kipu
svezati omču oko vrata, te ga vojnici potezahu tlom u nazočnosti Slavena.
Na koncu raspiliše kip na komade i javno ga spališe, da bi potom uništili
hram i sve u njemu i opljačkali riznicu. Po Valdemarovoj zapovijedi svi
se morahu odreći idolopoklonstva i prigrliti vjeru u jedinoga i istinskoga
Boga, a danski kralj ih nastavi neprekidno potpomagati u tome, te o svom
trošku sagradi dvanaest crkava u zemlji nekad Rujanaca, a sad njegovoj.
Usprkos svemu tome, praznovjerje u Svatovita ruganskog
osta na snazi i dugo se održa medu Česima, sve dok blaženi Vjenceslav,
knez češki, ne preda svom narodu moći svetog Vida koje bijaše dobio od
cara Otona, kako bi im javno iskazivali štovanje. Istinu govoreći, ni
na taj način ne izbrisa Česima sasvim iz sjećanja spomen na Svatovita,
jer naime i dandanas nema u Češkoj svečanijeg ni rasprostranjenijeg pozdrava
od onoga koji priziva njegovo ime. Kad primaju kakvoga gosta ili prijatelja
koji im dolazi iz dalekih zemalja, ponavljajući kažu vitei, vitei,
u znak radosti zbog sačuvana zdravlja, kao da je to zasluga Svatovitova.
Janimar, muž plemenit i brat Tetislavov, uloži sve svoje snage ne bi li
iskorjenio praznovjerni kult Svatovita. Kralj Tetislav, koji vladaše Rujanima
u vrijeme njihova poraza, tek što bijaše podučen vjeri katoličkoj s velikom
živošću i spremnošću pristupi svetom krštenju, te naloži i svima svojima
da potraže duhovnu svoju obnovu u toj svetoj krstionici. Ni nakon toga
ne presta nigda propovijedima jačati njihovu vjeru u Krista, te se činjaše
gotovo novim svetim Pavlom Apostolom poslanim od Krista. Obnašajući dakle
službu vjerovjesničku, djelomice lijepim riječima i nagovorima, a djelomice
prijetnjama, pokrštavaše puk suroviji i okrutniji od ikoje zvijeri i k
tome u pokušaju preobraćenja tvrdokorniji od svih drugih baltičkih Slavena.
Kako se mijenjahu vremena, tako se izmjenjivahu i kneževi puka ruganskog,
a koji se nalaze niže popisani.
Popis slavenskih kneževa
koji u davnini vladahu otokom Rujanom
Vitislav vladaše Rujanom ljeta Gospodnjega 938., a nakon
svoje smrti ostavi dva sina, Tetislava i Jaromira. Od njih dvojice, Jaromir
stupi na prijestolje kraljevine Danske i prigrli kršćanski nauk, te utemelji
biskupije Sundi, Eldenami, Kaschildi.
Krin bijaše gospodarom Rujane u vrijeme cara Konrada,
oca Henrika III. Krin imaše dva sina, Lubemira ili Ljubimira, te Kritona.
Njegovu sinu Ljubimiru grad Lubeck duguje ime.
Kriton pobijedi u boju Gottschalka, knezaVerla, te zarobi
njegove sinove Henrika i Butuea, za vladavine cara Henrika IV.
Svantopolk, sin Jaromira, kralja Danske koji (kako je
rečeno) kao knez ruganski bijaše stupio na dansko prijestolje, naslijedi
od oca vlast nad Rujancima ljeta Gospodnjega 1217.
Vitislav, brat Svantopolkov, naslijedi kneževsku čast
na Rujani, budući da brat njegov bijaše umro bez nasljednika. On pak ostavi
iza sebe tri sina, Vitislava III, Jaromira II i Borislava.
Borislav nakon očeve smrti zavlada Rujanom oko godine
1250. Preminu bez nasljednika.
Barnim, treći sin Jaromira I., nakon smrti sve svoje
braće i nećaka, preuze vlast na Rujani. Nakon smrti ostavi iza sebe dva
sina, Ivana i Djebislava. Ovaj posljednji godine 1260. utemelji samostan
u Kampu.
Jaromir, drugi vladar tog imena i sin kneza Vitislava,
dugo vremena življaše daleko od vladarskog položaja. No budući da bijahu
izumrli svi njegova roda, naslijedi on vlast nad Rujanom oko godine 1300.
Nakon smrti ostavi iza sebe dva sina, Jaromira III i Vitislava III, a
ovaj posljednji proširi kršćanstvo sve do Livonije.
Vitislav, treći knez tog imena, koji (kakoje rečeno)
proširi kršćanstvo sve do Livonije, naslijedi oca na prijestolju Rujane.
Imaše tri sina, Jaromira IV, Vitislava IV, kojeg ubiše Sudenesi, te Sambora,
a k tome i kćer Anu, koja posta ženom Bogoslava, vojvode od Stetina.
Jaromir IV, budući da braća njegova bijahu umrla bez
nasljednika, sam vladaše Rujanom. No i on umre bez muške djece, te Vratislav,
vojvoda od Stetina i Pomeranije, sin Ane, sestre Vitislava i Jaromira
IV, naslijedi rugansko prijestolje po zakonu krvnoga srodstva. Stoga i
dandanas pomeranski kneževi nose također i naslov vladara Rujane. A otok
taj Rujana bijaše gotovo pravi rasadnik idolopoklonstva među slavenskim
pukom uz Baltičko more. |
